- Kako se zimi živi na otoku provjerili smo s Upliftericama Dajanom Brajčić Jurica, Mari Greget i Ivanom Čičmir
- Opisale su, vrlo zorno, što im donosi ljeto, ali i suprotno uvjerenju, demantirale da su zime na otocima tužne
- Iako je život na otoku izazovan, niti jedna od njih ga ne bi mijenjala za život na kopnu
U zemlji s tisuću otoka većina ih je pusta. I ljeti i zimi. Samo njih 47 može se pohvaliti stalnim stanovnicima. Ljeti su ti otoci ne samo živi, već užurbani, glasni i kaotični. Jer takav je turizam u špici sezone. No, ono što se nekome može doimati kaosom, ima svoj red. Netko je za silne goste sve morao pripremiti, oglasiti, bukirati, nabaviti, organizirati. Koji je put nešto pojeo i popio s nogu, odspavao koji sat i odmah krenuo dalje. Takav je život domaćina.
No, što kad karavana prođe i ostane samo šum valova? Pitali smo to tri dame s tri otoka. Na prvu jako različitih. Mari Greget sa sunčanog Visa i Dajanu Brajčić Juricu s Lastova milje i sati dijele od kopna, dok se s Krapnja na kojem radi Ivana Čičmir gotovo može i doplivati do obale. No, jedna stvar je svim tim otocima slična. Kad karavana prođe, zima je jednako oštra, a dani jednako dugi. Tri dame pitali smo kako izgleda zima za poduzetnice koje od turizma žive, ali i žive turizam. No, da ih prvo malo detaljnije predstavimo.
Ivana je voditeljica prodaje u hotelu Spongiola, jedinom hotelu na Krapnju. Dajana je ekologinja koja je dvanaest godina u turizmu i menadžerica je obiteljskog turističkog objekta Augusta Insula koji osim smještaja nudi i restoran i bar. Mari Greget nastavnica je ekonomske grupe predmeta u srednjoj ugostiteljsko- turističkoj školi na Visu, suvlasnica prvog sushi bara “Peškarija”, vlasnica brenda Komiška, DMC, HedonISSAm, a uz sve je i nezavisna gradska vijećnica. S ovim damama nema šale. No, prije nego vidimo ima li na otocima života i posla i van sezone, Dajana je slikovito opisala kako to izgleda u samoj špici.
Mucanje od posla
Dajana: Na Lastovu zagrijavanje ide postepeno, a zakuha se u 7. i 8. mjesecu koji se svode na “preživi čovječe – možeš ti to”. Sjećam se da je suprug Lučo jedne godine u osmom mjesecu iz čista mira počeo ozbiljno mucati. Sada se tome smijemo, ali tada uistinu nije bilo smiješno. Taman kada je dobio termin za snimanje glave prestao je mucati i to se, Bogu hvala, više nikad nije ponovilo. Mislim da ova informacija poprilično živopisno opisuje stanje u koje se dovedemo u samoj špici sezone. Razlog tome je što u pred i post sezoni trebamo jako malo ljudi, a u špici sezone mnogo. Posljedično, kvaliteta dostupnog kadra je upitne kvalitete pa mi vlasnici često zdravljem plaćamo prekrivanje tih problema.
Onog trenutka kad pozdravljate neke od posljednjih gostiju, kad nakon njih ne stoji nitko u redu sa svojom osobnom jer čeka check in ili ne čeka u redu da popije svoj aperitiv prije večere – kakav vam je osjećaj? Jeste li sretne zbog malo mira koji slijedi ili vas svijest o zalasku sezone žalosti?
Dajana: Kako se broj gostiju smanjuje, adrenalin splašnjava, pa taman do kraja sezone prestanem biti nabrijana i postanem normalna osoba (smijeha). U sezoni crpim nadljudski napor tako da mi kraj sezone dobro dođe da se oporavim i posložim dojmove od sezone. Potom zavladaju mir i tišina koji su za mene izvor produktivnosti i kreativnosti.
Ivana: Sezonski je posao takav da podrazumijeva puno više rada u kraćem vremenskom razdoblju. Stoga je iznimno dinamičan, zahtijeva dosta dobre organizacijske vještine, kao i podnošenje viših razina stresa. Stoga, logično je da velika većina radnika u sezoni na neki način “jedva čeka” kad će ta ista sezona i završiti, a često u periodu rada tijekom same sezone taj kraj se čini predalek. Ali sezona u velikoj većini slučajeva jednostavno “proleti”, pa opet bude u najmanju ruku čudno biti izvan tog dinamičnog okruženja same sezone.
Mari: Obožavam listopad i kraj sezone kada mi lokalci možemo sebično uživati sami na svom otoku. More je još uvijek za kupanje, sunce je taman po mjeri. U suštini sam tip osobe kojoj treba malo odmora i mogu opet u novu sezonu. Ali s obzirom na to da u školi radim punu satnicu, i period van sezone mi je izuzetno dinamičan i radan.
Je li zima na obali za vas depresivno poslovno, ali i privatno razdoblje?
Mari: Ni najmanje. Lakše podnosim zimu nego ljetne vrućine i mozak mi radi bolje na hladnom (smijeh). Zima je za dušu i odmor za tijelo. Ali kod mene nema uspavanosti. Svaki dan se rađa neka nova ideja. Trenutno uživam u tome da prijateljima pomažem u otvaranju restorana i slaganju koncepta za iste. Obožavam ugostiteljstvo, hranu, vina….kuhanje je moja ljubav od ranog djetinjstva – kako bi se to popularno reklo – foodie.
Dajana: Zima za mene nikako ne predstavlja depresivno razdoblje – ni poslovno ni privatno. Upravo suprotno, obožavam zimu, kišu, buru, jugo i sve vremenske uvjete koji me izoliraju jer samoća potiče moju ludost i kreativnost. Zimi smo poprilično aktivni kako bi do sezone stigli napravit planirano, kako u smislu građevinskih zahvata, tako i po pitanju organizacije poslovanja. Svaki slobodni tren koji ne radim posvećena sam osobnom razvoju.
Ivana: Ne mogu reći da je za mene zima depresivno razdoblje. Štoviše, veliki sam ljubitelj zime i zimskih uvjeta, posebno u Dalmaciji kad zapuše bura (umjerena naravno), uz zimsko sunce. Osim toga, volim zimski period i u poslovnom smislu, budući da je to vrijeme kad je objekt zatvoren, a sva komunikacija i prodaja se prebacuju na remote način rada, popularno rečeno “rad od kuće”, tako da u biti ja tada postajem svojevrsni digitalni nomad. Zimu ne smatram depresivnom u niti jednom aspektu, dapače, iznimno cijenim zimski period i sve ono što isti nosi.
„Naš poslovni ritam života svodi se na pola- pola“
Svi znamo kako život na otocima, uz sve prednosti, nosi i neke nedostatke. Osobito van sezone. Je li zbog svega vaš posao izazovniji nego da ga radite, primjerice, u Zagrebu?
Mari: Očekivani odgovor bi trebao biti sezonalnost kakve na kontinentu nema, ali ja je osobno ne smatram izazovom jer meni odgovara trenutno takav životni i poslovni tempo.
Ivana: Posao koji trenutno radim podrazumijeva visoku dinamiku i tempo rada, svaki dan unutar 5-6 mjeseci, dok je ostatak godine opušten i relativno miran. Takav životni stil se uvelike razlikuje od nekog standardnog građanskog posla od 9 do 5 u Zagrebu, čiji djelatnici imaju unaprijed propisane godišnje odmore i slobodne vikende. Mislim da sve ovisi o tipu osobe kao i njezinim lifestyle preferencijama. Konkretno, poslovne aktivnosti zimi mi omogućuju život na relaciji, što je isto jedna od značajnijih prednosti.
Dajana: Rad na otoku Lastovu posebno je izazovan zbog udaljenosti i loše povezanosti brodskim linijama. Naime, odlazak s Lastova većim dijelom tjedna se odvija u 4:20 ujutro što i meni koja sam ekstremni optimista poprilično teško pada. Vožnja trajektom i poprilično dugo traje (cca 4 h i 20 min), a trajekt je i glavni transporter stvari na otok. Također, život na otoku je izazovan i po pitanju kvarova. Primjerice, pokvari nam se klima i gosti negoduju, pa im sada ti objasni da će klima biti popravljena za nekoliko dana kada uspiješ dovesti nekoga s kopna da riješi problem, a da ne spominjem da rješavanje tih problema plaćamo po vrtoglavim tarifama. Ljeti je situacija nešto bolja po pitanju voznog reda, ali i dalje to nije to pa se svi na otoku trudimo biti samoodrživi i što manje ovisni o kopnu što je zapravo sreća u nesreći. Ali da mogu ponovno birati, ponovno bih izabrala život na otoku nego u unutrašnjosti.
U dužem zimskom razgovoru doznajemo kako se zimi na otoku uglavnom u nešto sporijem ritmu priprema teren za ljeto, ali ne znači to da su dame od zimskog turizma odustale. Dajana i suprug završavaju saunu koja je ostakljena prema moru, u objekte su ugradili i kamine i podno grijanje, što pokazuje kako se pripremaju i za potencijalne zimske goste. Ali njih na Lastovu zimi zasad baš i nema. Oni rijetki koji stižu su pravi zaljubljenici u prirodu, pa se Dajana nada kako će se otok više okrenuti sportskom turizmu i gradnji još više trim i biciklističkih staza i šetnica koje se lako mogu uklopiti u prirodu. Ivana objašnjava kako je na Krapnju bilo pokušaja da se van sezone organiziraju standardne jedriličarske i ronilačke ture, ali nepredvidivo vrijeme pokvarilo je te planove. Jedino je Vis nešto popularnija nautička destinacija koja privlači i zimi. Ali Mari za ludim zimskim turizmom i ne pati previše.
Mari: Na Vis zimi i ljeti ponajprije dolaze zaljubljenici u more, divljinu, prirodu, avanturisti, ljudi koji ne žele biti viđeni. Nadam se iskreno da će tako i ostati. Ali ne smatram da Visu treba cjelogodišnji turizam. Zimski san je predivan u prirodi i treba ga pratiti kroz životni ciklus.
Nijedna od tri sugovornice se potencijalno lošom turističkom sezonom ne opterećuje previše. Krapanj je zbog položaja uvijek i lako dostupan svima, a Lastovo je zbog svoje izoliranosti dobro zaštićeno čak i kad se dogodi pandemija. Ali bez obzira na geografiju, lijepo je to, kratko i jasno, opisala Mari: “Ne bavim se briganjem briga oko stvari koje se najčešće ne dogode. Živim u sadašnjem trenutku.”
Pripremate li se vi već sad pomalo i za onaj trenutak koji će neminovno doći, a on je kad krenu stizati prvi gosti u 2023. godini? Očekujete li ih oko Uskrsa, koji je uvijek bio neki neslužbeni početak sezone ili se to mijenja?
Dajana: I u nas Uskrs obilježava početak predsezone ili točnije rečeno, buđenje osjećaja da kreće predsezona jer se u to vrijeme turisti još uvijek mogu izbrojati na prste ruku.
Ivana: U pravilu da, mada se to posljednjih par godina pod naletima pandemije, malo pomaknulo prema samom ljetnom razdoblju. No, i to bi se već trebalo vratiti na taj uskrsni početak, nadamo se i ove godine.
Mari: Nautička sezona kreće već krajem ožujka i traje sve do kasnog studenog. Sezona se jako produžila zadnjih godina i ne mogu reći da uopće postoji službeni početak kakav je bio prije.
Zvuci olujnog juga uz miris čaja i čokolade
Zanimljivo je kako sve tri sugovornice ističu kako im mirniji zimski period omogućava još jednu, jako važnu stvar- imaju vremena raditi na profesionalnom usavršavanju. To je i razlog zbog kojeg su upisale Uplift akademiju koja će im olakšati da neke od ideja uspiju i realizirati na svom otoku. A baš o svom otoku svaka od tri dame govori jako zaneseno, čak i u periodu kad često brije bura ili razbija jugo za kojega se ponekad čini kako nikad neće stati.
Mari govori o vinima, čajevima i čokoladama koje dušu osobito griju baš zimi. Ivana priča o svom malom, ali posebnom otoku kojeg tijekom zime promatra iz Brodarice, dok Dajana osobito zaneseno opisuje Lastovski poklad koji joj se javlja zvukovima lire. Ovdje stajemo s detaljnim opisima i ostavljamo neke stvari nedorečene u nadi da ćete ih i sami pokušati doživjeti kad vas put nanese na njihov otok.
I za kraj – koje su najbolje stvari zbog kojih bi ljudi trebali posjetiti vaš otok i zimi?
Dajana: Razloga je mnogo, ali istaknut ću jedan poseban. Lastovo ima drugo najmračnije nebo u Europi. Promatranje zvijezda ovdje je poseban događaj, a najbolje ga je doživjeti zimi. Još ako se na otoku izgradi ozbiljnija zvjezdarnica, bilo bi još više razloga da mnogo ljudi moj otok doživi i u zimskom periodu.
Ivana: Ljudi bi Krapanj trebali posjetiti prvenstveno zbog izrazito mirnog, a opet autentičnog dalmatinskog, otočkog iskustva. A opet, otok je udaljen svega 300 m od kopna, tako da ste začas natrag. Krapanj koji je otok koji ima sve elemente koji su modernom čovjeku potrebni, možemo slobodno reći, za pravi odmor od života.
Mari: Mislim da je dovoljna samo jedna riječ. Vis.
