- Organizacija festivala živ je posao u kojem se neprekidno nešto mijenja
- 80 posto posjetitelja Dubrovačkih ljetnih igara su stranci, mahom iz SAD-a i Velike Britanije
- Pandemija je promijenila naš pristup kulturnim sadržajima
Tuk-tuk, zvuk s prepoznatljivom blagom jekom. Znam da zvuči suviše samouvjereno, ali čini mi se da bih zvuk hodanja baš Dubrovnikom uvijek mogao prepoznati, iako je on sličan u mnogim drugim gradovima na obali koji su popločeni na onaj poznati, mediteranski način. Mislio sam si to dok sam posljednji puta hodao starom gradskom jezgrom u neko čudno, zimsko doba godine, kada nije bilo velikog žamora. Ta jeka vlastitih koraka u mene je izazivala osjećaj kao da sam na pozornici. I bio sam.
Ali, na prilično praznoj pozornici i u tu prohladnu zimsku večer Orlando i ja bismo, uz rijetke prolaznike, bili gotovo jedini koji bismo vidjeli predstavu da se upravo tada bila krenula održavati pred našim očima. U toplije doba godine, sredinom srpnja, baš na mjestu na kojem stojim, bila bi ogromna gužva. I zbog sezone i zbog događaja koji već više od 70 godina gradske ulice čini jedinstvenom pozornicom na svijetu.
S Ivanom Medo Bogdanović, ravnateljicom Dubrovačkih ljetnih igara, u ovo se jesensko vrijeme prisjećamo one posebne atmosfere kad se gradu, pored svih jezika koje su turisti donijeli, najglasnije čuje ona stara Marulićeva “A komedija vam će odkrit koji su to sjeme tugaljivo od mojemunskijeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji li su ljudi tihi i dobri i razumni, ljudi nazbilj.“
Ivana, Dubrovnik je već sam po sebi nevjerojatna kulisa. Koje su predstave Dubrovačkih ljetnih igara baš „najdubrovačkije“ i za koje smatrate da se ne bi mogle igrati drugdje?
– Dubrovačke otvorene pozornice mnogo su više od puke kulise. Jako puno gradova u svijetu ima lijepe vizure i spomeničku baštinu, ali rijetki se među njima mogu pohvaliti ambijentalnošću, a to znači da je prostor sukreator kazališnog događaja. U Dubrovniku, za svaku predstavu je lokacija izvedbe podjednako važna kao i dramaturgija, kostim, glumac… Na većini ljetnih festivala predstave se izvode pod otvorenim nebom, no samo na Dubrovačkim ljetnim igrama prostor se pažljivo i promišljeno bira prema tekstu i pronalazak idealne ambijentalne pozornice jednako je važan kao i ostali elementi predstave. Tako je Shakespearov “Hamlet” na tvrđavi Lovrjenac nezamisliv negdje drugdje, Držićev “Dundo Maroje” oživi tek na dubrovačkim Placama, “Grižula” je tek u parku Gradac u svom prirodnom ambijentu, a Vojnovićev “Allons enfants!” u Kneževom dvoru u svom je autentičnom prostoru, baš kao što je to i “Na taraci” u ljetnikovcu u Gružu s pogledom na Petku.
Ljeti je doslovno svaki dan – radni dan
Kako izgleda jedan tipični radni dan ravnateljice ovako važnog festivala?
– Dnevni ritam i obaveze dosta ovise o razdoblju u godini, ali svakako je najzanimljivije i najdinamičnije u srpnju i kolovozu tijekom trajanja festivala ili pak u svibnju i lipnju kad su u tijeku posljednje pripreme. Tada je potrebno i po nekoliko puta u danu puniti mobitel. Ljeti je svaki dan radni, a sastoji se od spontanih kratkih sastanaka ili mini kolegija s najužim timom, potpisivanja brojnih ugovora i računa, intervjua i drugih medijskih obaveza, odlazaka na probe i izvedbe u večernjim satima, druženjima s umjetnicima, „gašenjima vatre“… Bez obzira na to što ovaj posao radim već dugi niz godina, i dalje svaki dan donosi nešto svoje, novo i uzbudljivo, jer biti ravnateljica ovako velikog festivala je „živi posao“ u kojem se stalno nešto mijenja.
„Svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ocu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato.“ Prije skoro petsto godina Marko Marulić napisao je ove riječi koje vrijede i danas. Za očekivati je kako su i sponzori, kad su vidjeli da oštre mjere pogađaju i Dubrovačke ljetne igre, barem nakratko napustili ovaj brod, dubrovačku karaku koja gradom plovi još od 1950. godine. Ali, nije bilo tako. Naravno, iznosi su se ponešto smanjili, što je bilo i za očekivati, ali uglavnom se nisu u ova vremena nevere htjeli pobjeći na sigurno i prekinuti dugogodišnju suradnju. Unatoč svemu.
Ivana, koji vam je bio najbolniji kompromis na koji ste zbog mjera vezanih uz pandemiju morali pristati?
– Od samog početka pandemije svi smo imali istu želju, a to je da se festival održi, usprkos svemu. Bili smo suočeni s novim, nepoznatim vremenima punim izazova koji su sa sobom nosili određene kompromise. Meni osobno onaj najbolniji bio je smanjenje gledališta, odnosno 1,5 metra udaljenosti koju smo trebali ispoštovati slijedom epidemioloških mjera pa je tako u gledalištu ponekad znalo biti svega 70 stolica. Bolno je to za nas producente, ali još je teže izvođačima nastupati pred polupraznim gledalištima. Na ostale smo se mjere brzo prilagodili i dobili brojne pozitivne komentare festivalske publike koja se na našim izvedbama osjećala jako sigurno u tim nesigurnim vremenima.
Grad kao kazališna kulisa
„Tko doma ne sidi i ne haje truda, po svitu taj vidi i nauči svih čuda.“ Tko je od stranaca poslušao ovu mudru i tijekom sezone stigao u Dubrovnik, na Ljetnim je igrama mogao vidjeti nešto posebno – biti u predstavi usred grada.
Sigurno pratite statistiku – tko su vam najbrojniji gosti na Igrama? Jesu li to domaći ili stranci? Koji stranci vam najviše dolaze?
– Turisti iz Velike Britanije i SAD-a, koji su i inače najbrojniji strani gosti u gradu Dubrovniku su i naši najvjerniji posjetitelji, naročito na glazbenim izvedbama. Omjer stranaca u odnosu na domaće posjetitelje kreće se oko 80-20%, dok je na dramskim izvedbama zbog jezične barijere, iako gotovo sve predstave titlamo na engleski jezik, omjer obrnut.
Je li se prosječni posjetitelj promijenio otkad vi radite na Dubrovačkim ljetnim igrama? Jesu li mu se promijenile navike i je li možda postao zahtjevniji?
– Čini mi se da su se posjetitelji promijenili otkad su kulturni i slični sadržaji dostupni i u visokokvalitetnim rezolucijama iz udobnosti svog kauča. S druge strane, posjet predstavi i koncertu uvijek je posebno iskustvo pa je tako doživljaj po valovitom moru brodom ići pogledati predstavu na Lokrum, prije koncertne izvedbe dobiti kremu protiv komaraca ili pak hodati bos, a vrtoglavo visoke štikle nositi u ruci penjući se na tvrđavu Lovrjenac. To je ono što programe Dubrovačkih ljetnih igara čini jedinstvenima i nezamjenjivima.
Kultura kao zamašnjak novih vrijednosti
Sad dolazimo do dijela razgovora koji me najviše zanimao. Pune li Igre gradsku blagajnu? Da su neizmjerno važne gradu, to je sasvim jasno. Ali u vrijeme dok se kultura često gleda samo kao trošak, imaju li i Igre taj pritisak da moraju biti komercijalne?
– Uistinu je zadnjih godina u javnom prostoru postalo sveprisutno to uvjerenje da je kultura velik trošak za javne proračune. Mi u kulturnom sektoru svjesni smo toga, i trudimo se svojim radom i kroz javne nastupe dokazati suprotno. U ekonomskom smislu kultura je industrija koja u Dubrovniku puni gradsku blagajnu i stvara nove vrijednosti, kako one intrinzične te neopipljive tako i opipljive tj. one financijske. Potrebno je podupirati i ulagati u kulturu i kulturne sadržaje iz lokalnih i državnih proračuna kako bi u konačnici društvo u cijelosti imalo višestruku izravnu ili neizravnu korist od pojedinog kulturnog proizvoda. Kultura ne smije biti prepuštena tržištu, ali s poslovnim sektorom može uspješno surađivati i obje strane mogu imati višestruke koristi jedno od drugoga. Upravo su Dubrovačke ljetne igre dobar primjer toga jer kao festival ostvaruju u prosjeku između 30 i 40% svojih prihoda na tržištu, što je udio vlastitih sredstava financiranja kojim se ne mogu pohvaliti ni ugledniji europski festivali. Dubrovačke ljetne igre su festival koji je kroz svojih sedamdeset i dvije godine postojanja potpuno srastao s Gradom i nerazdvojan je dio njegovog identiteta, onako kako ga osjećaju njegovi građani i onako kako ga prepoznaju posjetitelji, a to su već kategorije koje su neprocjenjive i novcem nemjerljive.
Za kraj priče, moram spomenuti i ono što je naš najpoznatiji grad još više brendiralo u svijetu, iako ranih 90-ih, kad je George R. R. Martin počeo pisati svoje kasnije planetarno popularne knjige, nije ni mislio kako će one proslaviti jedan daleki grad na koji su u to vrijeme padale granate.
Jeste li dosad imali ideje ili ponude da se u gradu održi i predstava Igre prijestolja? Postoji li tako nešto uopće?
– Ne, za sada nije nitko izrazio tu ideju. Iako se radi o različitim medijima i trebalo bi od televizijskog scenarija napraviti dramski tekst, moguće da bi se to dalo napraviti. Možda bi još zanimljiviji bio dramski tekst koji bi istražio cijeli fenomen Igre prijestolja i njegova utjecaja na grad Dubrovnik.
„Neće vazda jednako brijeme bit; za slatkijem ljetom dođe i gorka zima.“ Govorio je to davno Pomet. I bio je u pravu. Kao i u Igrama prijestolja, zima je stigla. Westeros su napali Bijeli hodači, a naš je stvarni svijet napao nevidljivi i mikroskopski mali, ali mnogo stvarniji protivnik. Ali ako smo nešto naučili iz serije dijelom snimane i unutar ovih zidina, to je da i zimi jednom mora doći kraj. Možda već idućeg ljeta, barem se tako nadamo, i Kraljev grudobran dočeka da ljudi stisnuti jedni pored drugih, bez maski koje bi im skrivale osmijeh na licu, čuju i onaj poznati „Jaoh, pod Sveti Vlasi!“
Razgovarao: Oliver Vitko
