- U 2019. godini turizam je izravno generirao 11,8 posto ukupno ostvarenog BDP-a. Prema podacima UNWTO, izravni doprinos turizma BDP-u u Hrvatskoj drugi je po veličini na svijetu (nakon Makaa)
- U pandemijskim 2020. i 2021. godini prihodi od turizma iznosili su 8,9 i 15,8 posto BDP-a, što i dalje predstavlja najviši udio prihoda od turizma u BDP-u u čitavoj Europskoj uniji
- Hrvatska je s 0,26 postelja po stanovniku uvjerljivi rekorder među mediteranskim zemljama po koncentraciji smještajnih kapaciteta. Podaci sugeriraju čak da tekuća razina ponude turističkog smještaja nadprosječno opterećuje kako prostor, tako i postojeću lokalnu infrastrukturu
- U odnosu na konkurenciju, Hrvatska ima dominantan udio privatnog smještaja (61,3 posto), značajno više od mediteranske konkurencije
Turizam je za Hrvatsku glavna ekonomska grana – njegovu važnost nije moguće prenaglasiti. U pretpandemijskoj 2019. godini turizam je izravno generirao 11,8 posto ukupno ostvarenog BDP-a. Brojke dodatno dobivaju na važnosti kada se pogledaju podaci UNWTO-a koji govore da je izravni doprinos turizma BDP-u u Hrvatskoj drugi po veličini na svijetu (nakon Makaa), navodi se u studiji „Ranjivost jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske na turističku aktivnost“ koju su ekskluzivno za Uplift.hr izradili izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić sa Sveučilišta u Dubrovniku i dr. sc. Maruška Vizek s Ekonomskog instituta, Zagreb.
Zbog veličine i gospodarske značajnosti svog turističkog sektora, Hrvatska je ujedno i uvelike ovisnija o prihodima od turizma od svojih mediteranskih konkurenata. Tako su turistički prihodi u 2018. i 2019. godini iznosili čak 18,3 i 21 posto BDP-a, da bi se u 2020. i 2021. smanjili na 8,9 i 15,8 posto BDP-a: to su bile pandemijske godine kada je turizam svih europskih zemalja pretrpio značajan udarac. No, čak i tako smanjeni prihodi od turizma u dvjema pandemijskim godinama su i dalje bili, kada se izraze kao udjel u BDP-u, uvjerljivo najveći u Europskoj uniji.
Ključni pokazatelji analize turističke aktivnosti
Visok udio turističke aktivnosti u BDP-u, visoki prihodi od turizma… slika je na prvi pogled jasna. Gospodarska aktivnost Hrvatske uvelike je obojana turističkim aktivnostima. No za potpuno razumijevanje značaja turističke aktivnosti za hrvatsko gospodarstvo potrebno je razumjeti i dodatne parametre koje je Ekonomski institut, Zagreb prvi puta izračunao: koncentraciju turističke aktivnosti, njenu sezonalnost, ranjivost turizma na razini lokalnih jedinica te strukturu smještajnih kapaciteta.
Studija Ekonomskog instituta, Zagreb analizirala je stanje od 2012. do 2021. godine i to na više razina: ukupno za Republiku Hrvatsku, za hrvatske županije te za jedinice lokalne samouprave u RH. Na te tri razine – od najveće do najmanje – Ekonomski institut, Zagreb proučavao je djelovanje pet različitih faktora: indeksa koncentracije turizma, indeksa sezonalnosti turizma, indeksa ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma, udjela postelja u privatnom smještaju (u postotcima) te udjela postelja u hotelima, hostelima i kampovima (također u postotcima).
Indeks koncentracije turizma mjeri intenzitet turističke potražnje (na različitim razinama, od državne do lokalne). On se definira kao udio noćenja turista po glavi stanovnika u općini u odnosu na cijelu državu. Što je vrijednost indeksa veća, veća je i koncentracija turista, to jest veći je intenzitet turističke potražnje. Indeks sezonalnosti turizma definira se kao koeficijent varijacije prosječnog dnevnog broja turista u gradu ili općini na mjesečnoj razini. Što je vrijednost indeksa veća, to je turistička aktivnost u jedinici lokalne samouprave sezonalnija.
Indeks ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma izračunat je kao umnožak indeksa koncentracije i sezonalnosti turizma da bi se predstavila ukupna ranjivost Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave na intenzitet turističke potražnje za destinacijom ili na sezonalnost turizma, ili oboje.
Pozitivni i negativni pokazatelji
Kada se pokazatelji ovako sagledaju, u razdoblju od 2012. do 2021. ima i pozitivnih i negativnih trendova. Intenzitet turističke potražnje mjeren indeksom koncentracije turizma je najveću vrijednost zabilježio u 2012. (2,02) nakon čega je u razdoblju od 2013. do 2018. bilježio pad vrijednosti te je 2018. dosegao svoj minimum u iznosu od 1,59. U sljedeće tri godine indeks koncentracije turizma značajno raste te u 2020. i u 2021. godini, bez obzira što su te dvije godine karakterizirane smanjenim brojem turističkih noćenja, on doseže vrijednost indeksnog boda od 1,94 što sugerira da je u razdoblju od 2019. do 2021. došlo do povećavanja intenziteta turističke potražnje u jedinicama lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj.
Iako ne treba posebno naglašavati da je pretjerana sezonalnost turizma jedna od bolnijih točaka RH, brojke govore nešto drugačije. Naime, od 2012. do 2017. vrijednosti indeksa sezonalnosti turizma prosječno se smanjivala, što govori da se – uopćeno gledano, dakako – prosječno trajanje sezone produžavalo. Nakon 2017. ovaj indeks počinje rasti, s rekordnim vrijednostima u pandemijskim 2020. i 2021. godinama.
Indeks ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma je u prosjeku u Hrvatskoj bilježio smanjenje od 2012. do 2015. Od 2016. pa nadalje indeks ranjivosti je počeo značajno rasti indicirajući da su u prosjeku jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj sve ranjivije na povećani intenzitet turističke potražnje i na skraćenu turističku sezonu. Indeks ranjivosti je svoju rekordnu vrijednost ostvario u 2019. godini (6,39) koja je ujedno bila i rekordna turistička godina mjerena brojem turističkih dolazaka i noćenja te ostvarenim prihodima od turizma.
Od 2012. dodatno se povećao udio postelja u privatnom smještaju – 2012. godine taj je broj iznosio 30,9, a 2021. čak 56,5 posto. U istom je razdoblju smanjen udio postelja u hotelima, hostelima i kampovima, i to s 17,2 na 15,8 posto.
Tablica: Pokazatelji koncentracije, sezonalnosti, ranjivosti turizma te smještajnih kapaciteta za jedinice lokalne samouprave Republike Hrvatske
| Indeks koncentracije turizma | Indeks sezonalnosti turizma | Indeks ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma | Udio postelja u privatnom smještaju (u %) | Udio postelja u hotelima, hostelima i kampovima (u %) | ||
| 2012. | 2,02 | 0,68 | 3,99 | 30,90 | 17,23 | |
| 2013. | 1,78 | 0,46 | 3,65 | 32,87 | 16,70 | |
| 2014. | 1,74 | 0,43 | 3,05 | 32,42 | 16,01 | |
| 2015. | 1,74 | 0,46 | 3,06 | 34,06 | 16,82 | |
| 2016. | 1,67 | 0,52 | 3,48 | 43,45 | 15,92 | |
| 2017. | 1,64 | 0,50 | 3,57 | 46,85 | 15,34 | |
| 018. | 1,59 | 0,67 | 4,12 | 51,88 | 15,14 | |
| 2019. | 1,76 | 0,64 | 6,39 | 54,94 | 15,48 | |
| 2020. | 1,94 | 1,16 | 3,79 | 54,15 | 15,19 | |
| 2021 | 1,94 | 1,08 | 5,56 | 56,46 | 15,82 |
Izvor: EIZ.
Kako izgleda stanje po županijama?
Kako stanje izgleda preseljeno na razinu županija? Indeks koncentracije turizma najviše vrijednosti pokazuje – nimalo iznenađujuće – u primorskim županijama. Najveći je u lokalnim jedinicama u Istarskoj županiji gdje iznosi 7,3, zatim u Zadarskoj županiji gdje doseže vrijednost 5,7 i u Primorsko-goranskoj županiji gdje indeks bilježi vrijednost od 5,6. Najveći porast koncentriranosti turizma u iznosu od 1,4 indeksna boda zabilježen je u gradovima i općinama Zadarske županije, a najveće smanjenje u istoj vrijednosti indeksnih bodova u gradovima i općinama Istarske županije. Značajno smanjenje intenziteta turističke potražnje bilježe još i lokalne jedinice u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji.
Najkraću turističku sezonu mjereno indeksom sezonalnosti bilježe Splitsko-dalmatinska i Zadarska županija koje bilježe prosječnu vrijednost indeksa sezonalnosti od 1,7. Slijede ih Dubrovačko-neretvanska, Šibensko-kninska i Istarska županija. Od kontinentalnih jedinica, najveću sezonalnost turizma bilježe jedinice u Varaždinskoj županiji. Ni jedna županija nije u promatranom razdoblju zabilježila smanjenje sezonalnosti turizma, no sezonalnost se značajno povećavala u lokalnim jedinicama u kontinentalnim županijama koje nemaju dugu povijest bavljenja turizmom. Najveće povećanje vrijednosti indeksa sezonalnosti tako bilježe lokalne jedinice u Varaždinskoj (0,9 indeksna boda), Koprivničko-križevačkoj (0,7 bodova) i Bjelovarsko-bilogorskoj (0,6 bodova) županiji. Veliko povećanje sezonalnosti turizma od 0,7 indeksnih bodova bilježi se i u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Ranjivost pojedinih dijelova Hrvatske
Koliko su onda pojedini dijelovi Hrvatske ranjivi na promjene u turističkoj aktivnosti – mjereno indeksom ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma? Očekivano, indeks je najviši u primorskim županijama. U prosjeku su najranjivije lokalne jedinice u Zadarskoj županiji gdje vrijednost indeksa ranjivosti u 2021. iznosi 13,4, zatim u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je vrijednost indeksa 11,5, u Dubrovačko-neretvanskoj (10,6), Šibensko-kninskoj i Istarskoj županiji (10,0).
Od lokalnih jedinica u kontinentalnim županijama, turizmu su najizloženije jedinice u Karlovačkoj i Varaždinskoj županiji koje bilježe vrijednosti indeksa ranjivosti od 5,8 i 3,2. Ni jedna županija u razdoblju od 2012. do 2021. nije zabilježila smanjenje ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma. Najveće povećanje ranjivosti su pak u promatranom razdoblju ostvarile jedinice lokalne samouprave u Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji gdje su se vrijednosti indeksa ranjivosti povećale za 4,6 i 3,3 indeksnih bodova. Povećanje indeksa ranjivosti u vrijednosti od 3,3 indeksna boda bilježe i lokalne jedinice u Ličko-senjskoj županiji. Lokalne jedinice u Karlovačkoj županiji u prosjeku bilježe najveće povećanje ranjivosti na turizam koje je u promatranom razdoblju iznosilo 2,6 indeksnih bodova.
Gledano prema strukturi turističkih smještajnih kapaciteta, najnepovoljniju strukturu smještaja bilježi Splitsko-dalmatinska županija u kojoj je u lokalnim jedinicama u prosjeku u 2021. godini 87,8 posto kapaciteta bilo koncentrirano u privatnom smještaju, a svega 10,3 posto u kolektivnom smještaju. Slijede je Zadarska i Šibensko-kninska županija u kojima je u lokalnim jedinicama u prosjeku 79,7 posto od ukupnog turističkog smještaja koncentrirano u privatnom smještaju. Od primorskih županija najpovoljnija je situacija u Dubrovačkoj županiji u kojoj je 25,5 posto smještaja koncentrirano na hotele, hostele i kampove, a 65,8 posto na privatni smještaj. Najveći udio smještajnih kapaciteta u hotelima, hostelima i kampovima, pa samim time i najmanji udio privatnog smještaja nalazi se u Gradu Zagrebu u kojem se 52,7 posto smještajnih kapaciteta odnosi na postelje u hotelima, hostelima i kampovima.
Privatni vs hotelski smještaj
U promatranom razdoblju ni jedna županija nije zabilježila pad udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju. Istovremeno, čak 11 županija je zabilježilo smanjenje udjela hotela, hostela i kampova u ukupnom smještaju, pri čemu se posebno ističe veliko smanjenje udjela tog smještaja u gradu Zagrebu (-23,7 postotnih bodova) i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (-11,1 postotnih bodova). Istovremeno, najveće prosječno povećanje udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju bilježe lokalne jedinice u Požeško-slavonskoj županiji (61,8 postotnih bodova) te u Varaždinskoj županiji (50,5 postotnih bodova). Od lokalnih jedinica u primorskim županijama, najveće povećanje udjela privatnog smještaja u ukupnom smještaju zabilježeno je u prosjeku u jedinicama u Splitsko-dalmatinskoj (41,1 postotni bod), Šibensko-kninskoj (40,1 postotni bod) i Zadarskoj županiji (26,1 postotni bod).
Što sve ovo znači? Sezona je kratka, fokusirana na primorske županije i ranjiva na promjene u turističkoj aktivnosti? Studija „Ranjivost jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske na turističku aktivnost“ upozorava na potencijalne problematične točke, ali nudi i neke pozitivne trendove koje ćemo tek u budućnosti moći bolje iskoristiti.
Hrvatska u odnosu na konkurenciju
U razdoblju od 2012. do 2021. godine, turistička je ponuda u Hrvatskoj – mjerena brojem smještajnih kapaciteta ili koncentracijom smještajnih kapaciteta po stanovniku, rasla brže od mediteranske konkurencije. Jednako visoke stope rasta smještajnih kapaciteta i koncentracije tih kapaciteta bilježi samo Portugal. No kod nas je specifičan oblik tih kapaciteta: velika većina otpada na privatni smještaj.
Dobra vijest je i da, u usporedbi s konkurencijom na Mediteranu, Hrvatska bilježi i značajan rast potražnje za svojim turističkim proizvodom, no još intenzivniji porast bilježe i zemlje poput Portugala i Grčke. Međutim, ako analiziramo broj noćenja po stanovniku, što je mjera intenziteta turističke potražnje, Hrvatska je sa 22,4 noćenja po stanovniku rekorder među mediteranskom konkurencijom.
„Ako se pak detaljnije analizira ovaj porast intenziteta po županijama, dolazimo do zanimljivog zaključka: val interesa za Hrvatskom prelio se s uobičajenih priobalnih odredišta na unutrašnjost, na lokacije koje se dosad nisu toliko bavile turizmom – ako su uopće, poput jedinica u unutrašnjosti Istre, dalmatinskom zaleđu, Lici i Gorskom Kotaru, pa čak i u kontinentalnom dijelu zemlje“, pojašnjava koautorica studije Maruška Vizek.
Iako je povećanje indeksa koncentracije turizma koji mjeri intenzitet turističke potražnje u 2021. u odnosu na 2012. i dalje najizraženije u priobalnim i otočnim lokalnim jedinicama, što znači da je većina turističke potražnje i dalje koncentrirana na relativno maleni dio priobalnog i otočnog prostornog pojasa Republike Hrvatske, prelijevanje dijela turističke potražnje na ostale lokalne jedinice donosi određene prednosti i određene nedostatke.
Prelijevanje potražnje u unutrašnjost
„Najveća prednost je mogućnost da stanovništvo tih jedinica koje se u prošlosti nisu bavile turizmom, ostvari dohodak baveći se turističkom djelatnošću“, napominje Maruška Vizek.
Takve lokalne jedinice mogu stoga povećati svoju zaposlenost i dohodak te investirati u lokalnu infrastrukturu uslijed povećanja turističke potražnje. Najveći potencijalni nedostatak prelijevanja dijela turističke potražnje na zaleđe i kontinentalni dio zemlje je stihijski pristup pretvaranju tih jedinica u turističke destinacije koji može povećati izloženost (odnosno ranjivost) tih jedinca na turističku aktivnost, pojašnjava Vizek.
Analiza vrijednosti indeksa sezonalnosti i indeksa ranjivosti po lokalnim jedinicama sugerira da se u zadnjem desetljeću takvo što već i dogodilo. Naime, usporedba vrijednosti indeksa sezonalnosti u 2021. u odnosu na 2012. sugerira da najizraženiju negativnu promjenu u vidu skraćene turističke sezone bilježe upravo lokalne jedinice u dalmatinskom zaleđu koje su se turizmom intenzivnije počele baviti u zadnjih desetak godina, dok priobalne i otočne jedinice lokalne samouprave koje su tradicionalno specijalizirane za turizam u zadnjem desetljeću bilježe značajno produljenje turističke sezone.
Izvjesno je i da su jedinice u unutrašnjosti Istre i dalmatinskom zaleđu novom i drugačijom ponudom turističkog proizvoda efektivno preuzele dio turističke potražnje za tradicionalnim hrvatskim primorskim turističkim destinacijama u vrhu sezone u srpnju i kolovozu, tako rasterećujući te destinacije tijekom vrhunca sezone. No, ako se te destinacije ne budu u stanju uhvatiti u koštac sa svim zamkama stihijskog turističkog razvoje te posebice ako ne budu u stanju produljiti svoju turističku sezonu, njihova ranjivost na turističku aktivnost će se nastaviti povećavati, dok bi se ranjivost tradicionalnih hrvatskih turističkih destinacija mogla u budućnosti početi smanjivati.
Trenutačno međutim to još uvijek nije slučaj jer vrijednost indeksa ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost turizma raste u većini lokalnih jedinica u analiziranom razdoblju. To se događa jer intenzivno raste potražnja za hrvatskim turističkim proizvodom pa se povećava koncentracija (odnosno intenzitet) turističke potražnje u velikom dijelu lokalnih jedinica. Također, u značajnom broju lokalnih jedinica (i to posebice onih koje nemaju dugogodišnje iskustvo bavljenja turizmom) povećava i sezonalnost turizma, zbog čega se ranjivost na turističku aktivnost povećava u najvećem dijelu zemlje.
Promjene u strukturi turističke ponude
Paralelno s ovim trendovima, dolazi i do značajnih promjena u strukturi turističke ponude. Naime, na povećanu potražnju za hrvatskim turističkim proizvodom, povećanje ponude smještajnih kapaciteta koje treba apsorbirati navedeni rast potražnje je došlo uglavnom kroz izraženo povećanje privatnog smještaja. Stoga se udio privatnog smještaja u ukupnom smještaju značajno povećao u velikoj većini lokalnih jedinica, uključujući čak i lokalne jedinice koje su tradicionalno specijalizirane za turizam, dok se udio smještaja u hotelima, hostelima i kampovima nažalost smanjuje.
„Ovakva izmjena strukture smještajnih kapaciteta sa sobom nažalost uglavnom nosi negativne nuspojave. Centri tradicionalnih turističkih destinacija se iseljavaju, ispražnjuju i gentrificiraju. Dominacija privatnog smještaja u lokalnoj jedinici također nije u stanju produljiti turističku sezonu. Naime, jedino visokokategorizirani hoteli imaju svu infrastrukturu potrebnu za cjelogodišnji boravak turista koji rezultira produljenjem turističke sezone“, pojašnjava Maruška Vizek.
Nadalje, pretvaranje postojećeg stambenog fonda u turističke smještajne jedinice ima i vrlo nepovoljan utjecaj na tržište nekretnina jer povećava cijene i smanjuje priuštivost nekretnina za lokalno stanovništvo. Potrebno je stoga pažljivo promišljati i planirati turistički razvoj, kako ukupne zemlje, tako i pojedinih jedinica lokalne samouprave. Turizam naime jest ekonomska aktivnost koja može povećati dohodak, zaposlenost i investicijsku aktivnost u lokalnim jedinicama, no ta ista turistička aktivnost može imati i mnoge ekonomske i društvene troškove koji nadmašuju ekonomske i društvene koristi od turizma, ako se dopusti stihijski razvoj turističke aktivnosti.
