Pustolovni turizam? Sigurno ste barem usput čuli za tu granu turizma, a možda vas iznenadi podatak da upravo takav turizam – uzbudljiv, angažiran, u pokretu – u nas u sve jačem rastu i sve popularniji. Stranim turistima već je odavna mnogo zanimljivije nove krajeve istraživati vrlo iskustveno, aktivno i adrenalinski, no čini se da se i u našoj maloj naciji polako ali sigurno budi osjećaj, da ne kažem potreba, da potencijal svoje zemlje i bogatstva koje nudi otkrijemo iz potpuno drugačije perspektive.
Još je i zanimljivije, osobito kad govorimo iz prizme turizma, što je ovo niša od koje bi u skorijoj budućnosti uvelike mogao profitirati kontinentalni turizam s obzirom na geografsko bogatstvo, klimatske uvjete i kulturno nasljeđe koje ovaj, često nepravedno zapostavljeni, dio Lijepe naše nudi sve većem broju turista, odlučnih u namjeri da u svoj život unesu malo zdrave akcije. Među prvima je to to prepoznao moj sugovornik – nevjerojatno simpatični Slavonac, pasionirani sportaš, bivši vojnik, aktualni HGSS-ovac, nepokolebljivi zaljubljenik u ljepote vlastitog kraja… da sad ne nabrajamo u nedogled jer bi se popis aktivnosti ovog optimiste nepokolebljiva duha mogao nastaviti gotovo u nedogled.
Pionir pustolovnog turizma u Hrvatskoj
Bolje je pitanje zašto ga spominjemo u ovom kontekstu. Josip Lukačević Lux je, vidite, pionir pustolovnog turizma u kontinentalnom dijelu Hrvatske te vlasnik turističke pustolovne agencije Thrillseeker Croatia. U trenu dok razgovaram s Josipom, još ne znamo da je i budući stipendist Uplift akademije. Ovaj bivši vojnik, kojeg je život nosio slavonskim ravnicama, zagrebačkim ulicama i ličkim planinama (a i gdjekuda između), u jednom je trenutku svoj život odlučio preokrenuti naglavačke. Skupio je hrabrosti da ostavi siguran posao u Oružanim snagama i svoju strast prema životu i adrenalinskim sportovima pretvori u svoj posao.
Pustolovna agencija Thrillseeker Croatia najaktivnija je, inače, na područjima srednjeg Velebita i Geoparka Papuk. U stalnoj ponudi ove agencije pronaći ćete aktivnosti kao što su planinarenje, penjanje, kajak i biciklizam. U ponudi su kako jednodnevni, tako i višednevni aranžmani, a takvi su izleti u posljednje vrijeme sve popularniji među domaćim turistima. Hrvatska je, čini se, Hrvatima postala sve zanimljivija – barem ako je za suditi prema uzorku mog sugovornika koji ove godine bilježi više domaćih nego stranih gostiju.
– Za početak, Hrvati ne slove za jednu od aktivnijih nacija na svijetu tako da sam izuzetno sretan što posljednjih godina primjećujem drugačije trendove – što se vidi i na broju rezervacija tura koje naši sugrađani uzimaju kod mene. Druga je stvar ta što smo se kao narod, možda i zbog toga što smo zbog ove aktualne pandemije bili onemogućeni putovati izvan granica vlastite zemlje, više usmjerili prema istraživanju svoje domovine. Većina nas dosad nije imala pretjeranog interesa za krajeve koji su nam blizu, ali nebrojeno sam se puta uvjerio koliko se taj interes za Hrvatsku brzo rađa jednom kad ljude povedem na svoje ture.
Svuda pođi, kući dođi
Josip, zanimljivo, nije oduvijek bio toliko strastveno zaljubljen u svoj rodni kraj. Štoviše, nakon što se preselio u našu metropolu, bio je prilično uvjeren da se iz nje više nikad neće vraćati u rodnu Slavoniju. A onda je otišao na turu u Afganistan. Pogled kojem je bio izložen mjesecima otkrivao je tek gole vjetrom i suncem išibane planine. Ne samo da se zaželio svog pitomog, šumom obraslog Papuka s kojeg se otvaraju prekrasne vizure, već je odlučio da će, čim se vrati u domovinu, iskoristiti priliku da ponovno otkrije puteljke kojima je koračao kao dječak istražujući skrivene ljepote zelenog brda koje niče ispred kućnog praga njegovog ognjišta.
– Valjda moraš nekamo otići da bi shvatio koliko je tvoj kraj zapravo prelijep. Život u vojsci omogućio mi je da vidim i Hrvatsku i svijet, a tek mi je to omogućilo da shvatim kako ne bih više mogao živjeti nigdje drugdje osim – podno Papuka.
Josip je tipični skromni Slavonac, predani obiteljski čovjek, koji neće mnogo riječi trošiti na svoje uspjehe. Pa ipak, njegova je poslovna priča zaista nevjerojatno inspirativna. Odlučio je, naime, iskoristiti svoje iskustvo – što životno, što sportsko – i pokrenuti biznis u dijelovima Hrvatske za koje će mnogi reći da su pomalo uspavani, ili su to barem bili prije no što je on svojim aktivnostima zaigrao turističku scenu u kontinentalnom dijelu Hrvatske otkrivši zaljubljenicima u prirodu i odmor u pokretu da se stotine kilometara koji Slavoniju dijele od Like itekako mogu premostiti. Sve što treba jest dobra poslovna ideja, spremnost da se zasuču rukavi i volja za neprestanim usavršavanjem. Tako je svoj svojevrsni eksperiment uz marljivi i predani rad, u relativno kratkom vremenu pretvorio u uspješan biznis od kojeg danas živi nekoliko obitelji.
Od sporta do vojske pa u turizam
Ovaj je simpatični kršni Slavonac u sportu, kako kaže, čitav svoj život. Nogomet mu je, kao vjerojatno i većini Hrvata, bio primaran. A da je bio itekako perspektivan junior, govori i činjenica što je svojedobno igrao za NK Osijek. Usto je bio i stalno zaposlen. Što ga je onda ponukalo da spakira kofere, objesi kopačke o klin i okuša svoju sreću u belom Zagreb gradu? Klasična priča koju će, nažalost, razumjeti mnogi od nas. Premale plaće. Josip je, kao i mnogi njegovi sugrađani, onih kriznih godina odlučio bolji život pronaći na drugoj adresi. Vrata na koja je – na sugestiju prijatelja iz djetinjstva – prva kuca bila su ona Ministarstva obrane. Svoju priliku nije dugo čekao.
Josip je u vojsci ostao 11 godina. Volio je taj život i sve što ide s njim – život u pokretu, česte terene, stalna i relativno pristojna primanja, a čak mu ni povremeni premještaji – zbog kojih je imao prilike dobro upoznati sve ove krajeve s kojima danas upoznaje svoje klijente – nisu padali teško. Sve dok se nije skućio i sa suprugom odlučio proširiti obitelj. Nomadski život vojnika, složit ćete se, nije idealan izbor za mladu obitelj kojoj treba pažnje, vremena i što više ruku. Ne kažu Amerikanci uzalud da odgoj djece iziskuje angažman čitavog sela.
Papuk, Lika i mnoga čudesa između njih
– Da ti iskreno kažem, nikad nisam mislio da ću biti privatnik i imati svoju firmu. Jednostavno mi ta ideja nije bila ni u primislima. Pretpostavljam da je došlo do zasićenja u poslu. Nedostajalo mi je uzbuđenja. U jednom sam se trenutku uhvatio u tome da na posao idem bez volje. Budući da sam u to vrijeme izvanredno završavao Kineziološki fakultet, ozbiljno sam se zapitao je možda to smjer u kojem bih se trebao nastaviti profesionalno razvijati. Kako sam čitav život u sportu, a tijekom desetljeća rada u vojsci otkrio sam i svoju strast prema alpinizmu, odlučio sam nekako spojiti te dvije stvari – sport i pustolovnost. Situacija mi je išla na ruku, pustolovni turizam u Lici i ovom mom dijelu Slavonije, naročito oko Papuka, još je bio u povojima pa sam shvatio da je to slobodna niša koju mogu iskoristiti za razvoj svoje poslovne ideje. Na obroncima Papuka sam odrastao, a Liku sam zahvaljujući vojsci dobro upoznao.
Počeci, priča mi, nisu bili tipični. Josip, uvjerava me, nikad nije bio jedan od onih rođenih businessmana. Neki se ljudi rađaju s vještinom da svaki trenutak pretoče u kunu. Njemu takav način razmišljanja jednostavno nije bio urođen. No, ono što je Josip oduvijek osjećao duboko u sebi bila je spoznaja da svojim klijentima može ponuditi genijalno iskustvo u sigurnom okruženju, jer je svaki pedalj rute kroz koje vodi ljude zna bolje od svog džepa. Jednom kad smogao hrabrosti to izustiti uhvatio se u koštac s papirologijom – boljkom sustava koju će poznavati svaki poduzetnik, neovisno o tome je li u biznis krenuo jučer ili posao uspješno gura već godinama.
– Ja nisam znao niti otkuda bih krenuo. Imao sam u svom okruženju nekih ljudi koji su imali iskustva s time. Oni su me na početku usmjeravali i njima i njihovim savjetima uopće mogu zahvaliti što sam poslovno preživio te prve poduzetničke korake. Ono što sam brzo shvatio, kad sam malo dublje ušao u poduzetničke vode, jest da kod nas malim poduzetnicima nedostaje neko središnje mjesto gdje bi oni mogli dobiti odgovore na sva svoja pitanja i riješiti te neke stvari koje se tiču papirologije. Recimo, kako bolje uložiti novac. Da danas, s ovim znanjem i iskustvom, ponovno pokrećem ovaj posao, uopće ne bih ulagao u nabavu sportske opreme za koju sam mislio da mi je neophodna za početak poslovanja. Kroz partnerske odnose koje sam izgradio došao sam do situacije u kojoj se meni više uopće ne isplati držati vlastite kajake jer su cijene najma po kojima ih dobivam daleko isplativije od toga da ih kupujem. Umjesto toga, mnogo bih više novaca na početku uložio u marketinški dio. Za Thrillseeker se pročulo tek nakon treće godine poslovanja, što znači da bismo mnogo prije počeli mnogo bolje poslovati da se glas o nama pronio prije.“
Samouki marketinški stručnjak kojem ide odlično
Upravo je to područje na kojem je, kaže Josip, najviše i radio otkako se osamostalio. Snalazio se kako je znao i umio. Tražio je savjete u bespućima interneta, gledao je tutoriale, tražio savjete. Nerijetko je za rukav povlačio prijatelje koji su imali više marketinškog iskustva i znanja od njega. Uskoro je shvatio da je promocija na Googleu stavka u koju se isplati uložiti. Mehanizme je shvatio sam, a svoje kampanje i dalje, sa zavidnim uspjehom – usudit ću se reći – vodi samostalno. Štoviše, područje koje je otkrivao postalo mu je toliko zanimljivo da je ozbiljno razmišljao i formalno se marketinški obrazovati. Te aspiracije zasad ipak stoje na ledu jer čovjek, osobito kad je toliko involviran u svaki segment svog poduzeća, dođe do neke točke u kojoj jednostavno ne može rastrgati više nego što je već rastrgan, kad je u pitanju servisiranje svih onih stavki o kojima ovisi budućnost njegove firme.
Bez obzira na to koliko je danas prisutnost u digitalnom okruženju važna, klasična usmena predaja u njegovom je slučaju donedavno bila ključni segment prvo promocije, a onda i prodaje. Mnogi će se mikro i mali poduzetnici, osobito oni koji se bave određenim nišnim područjima, vjerojatno s time moći poistovjetiti. No, da se digitalizacija i investicije u ovo područje itekako isplate reći će vam podatak da je Josipov Thrillseeker tijekom proteklih godina najviše rastao upravo zahvaljujući online prisustvu.
– I dok je prvih godina omjer ljudi koji bi nas pronalazili bio 1:5 kad su u pitanju društvene mreže, taj se trend u posljednje vrijeme počeo značajno mijenjati tako da danas sve više novih klijenata dobivamo upravo zahvaljujući aktivnostima na društvenim mrežama, ističe moj sugovornik.
Još jedno nezaobilazno pitanje koje je proteklih mjeseci značajno utjecalo na živote svih nas, a naročito na poslovanje poduzeća aktivnih u sektoru turizma, zasigurno se odnosi na koronu. Usprkos svim naporima koji su tijekom ovog razdoblja uloženi u to kako bi se mali i srednji poduzetnici ipak održali na životu, barem dok ne svanu neka bolja vremena, mnogima od njih nije preostalo drugo no staviti ključ u bravu. Thrillseeker je, srećom, preživio. Dobrano okrznut i ozbiljno ranjen, ali je preživio.
Stvaranje zajednice i povezivanje sa sličnima
– Što te ne ubije, to te ojača. Ali čovjek se kroz život nauči nositi sa stresnim situacijama. Svaki put kad pomisliš da je svijetu došao kraj, kaos nekako završi, a ti se iz svega izvučeš malo jači. Ali da je bilo teško, bilo je. Pred koronu smo taman uhvatili najbolji poslovni zamah otkako smo krenuli s ovom pričom. Sve ono što sam radio prethodnih godina konačno je došlo na naplatu i činilo se da će ta 2020. biti najbolja ikad. Potpisivali su se ugovori sa stranim agencijama iz čitavog svijeta, stvarno je bilo obećavajuće. Ostalo je tako do 18. ožujka, a onda je odjednom sve stalo. Sasvim iskreno, bio sam frustriran. Tko ne bi? Gledaš kako ti se posao u koji si godinama ulagao neviđene napore raspada pred očima. Sjediš pred laptopom, a željeni efekt izostaje. Srećom, krenulo je.
Dio te sreće zasigurno, barem u Josipovom slučaju, otpada i na to što je od samih početaka gradio dobre odnose sa zajednicama u kojima djeluje. Otpočetka mu je, priča mi, bilo najvažnije to da ljudi, koje vodi na svojim turama, istinski upoznaju krajeve i ljude koji u njima žive. Otići s njim na turu ne znači samo da ćete otkriti skrivene bisere u još uvijek nedovoljno istraženim dijelovima Lijepe naše. Josip će se svojski potruditi da upoznate karakter kraja u koji idete. Njegove ljude, njegovu hranu. Kulturu i specifičnosti podneblja jer upravo to, uz prirodne ljepote, iskustvo putovanja, ako se pita Josipa, čini potpunim.
– Moramo biti tu jedni za druge jer jedni o drugima u konačnici i ovisimo. Premda se ja za time nekako vodim od samih početaka, moram priznati da sam u jeku korone primijetio da su se ljudi počeli nekako ipak jače povezivati. Evo, taman kad je sve ovo krenulo u mom su kraju dvije djevojke otvorile turističku agenciju. Odmah sam se povezao s njima i vidio gdje im i kako mogu pomoći jer je upravo to bilo ono što je meni na početku najviše nedostajalo. Svatko od nas ima svoju vlastitu priču, drugačiji poslovni model. Ne vidim zašto si međusobno ne bismo pomagali kad na tržištu ima dovoljno mjesta i za mene i za njih. Treba podržati lokalnu zajednicu jer, na kraju krajeva, meni ta zajednica treba koliko i ja njoj. Nisu samo moje ture dovoljne, trebam ja svoje ljude odvesti nakon njih i nekamo gdje će oni prespavati, pojesti nešto, kupiti neki suvenir. Uz kvalitetan sadržaj koji prati moj posao iskustvo putnika može biti samo bolje što u konačnici znači da će i priče s kojima se vrate i koje će o mojim izletima pričati dalje biti ono što će naposljetku dovesti više novih ljudi.
