- Stari način poslovanja ribara u Hrvatskoj ne donosi nikakvu dodanu vrijednost ribarima, a potencijalno dovodi do opasnosti pretjeranog izlova u Jadranu
- U razvijenim zemljama kroz zadrugarstvo posluje i do 90 posto poduzetnika. U Hrvatskoj je za brojka tek na nekih 0,08 posto
- Kroz model zadruga, ribari u Hrvatskoj mogu postići veću dodanu vrijednost uz mnogo veću razinu održivosti u poslovanju
Pogledi na ribarske koče, ribara koji pletu svoje mreže dio su mozaika tradicije i ljepote Jadrana koji čini Hrvatsku posebnom, drugačijom destinacijom. No, ribarstvo nam nije važno samo zato što izgleda lijepo kao još jedna fotografija na društvenim mrežama. Od ribarenja su, davno prije pojave turizma, prije raznih drugih djelatnosti novog doba, na područjima uz Jadransko more živjele i preživjele brojne generacije. Mnogi od ribarenja žive i danas, no rijetki su prepoznali da se ribarstvu u Hrvatskoj može i mora pristupati na drugačiji način.
Na Uplift Meetupu u Šibeniku s nama je bio i Ante Sladoljev, voditelj Lokalne akcijske grupe u ribarstvu Galeb čija je jedna od misija transformacija ribarstva putem zadrugarstva. S problemima ribarstva u Hrvatskoj pobliže se upoznao kada je počeo raditi u ribarskoj zadruzi Adria na Veletržnici ribe u Tribunju, i tada je počeo razmišljati kao bi se te probleme moglo riješiti.
„Prosječni ribar iskrca ribu u luci i proda je na licu mjesta, bez ikakve dodatne vrijednosti, ostvarujući minimalne cijene. Na to je osuđen jer ju ne može adekvatno skladištiti, preraditi i čekati najbolji tržišni moment za plasirati ribu. Stoga često prihvaća i minimalnu otkupnu cijenu, jer ako je ne proda nema gdje s njom. Takav pristup ribarenju ne stvara dodanu vrijednost, a nije ni održiv“, objašnjava Ante Sladoljev.
Zadrugarstvo kao model razvoja po uzoru na uspješne zapadne zemlje
Rješenja navedenih problema su moguća stvaranjem zadruga po uzoru na razvijene države, rad na kratkim lancima opskrbe i financiranjem potrebne infrastrukture povlačenjem sredstava iz fondova Europske unije. Naravno, na sam spomen zadruge, većina ljudi u Hrvatskoj reagira s dozom skepse jer ih to, sasvim pogrešno, podsjeća na neke tekovine iz doba komunizma. No, to je u potpunosti pogrešno gledanje na takvu vrst udruživanja.
„U razvijenim zemljama kroz zadrugarstvo posluje i do 90 posto poduzetnika. U Hrvatskoj je ta brojka tek na nekih 0,08 posto jer se sam pojam zadrugarstva veže za neke relikte komunizma, a to je potpuno pogrešna predodžba“, istaknuo je.
S druge strane, ribari su ljudi koji su desetljećima navikli raditi svoj težak posao na određeni način. Na isti način kako su radili njihov oci i djedovi prije njih. Ne vole kad im se pametuje, ne vole zabrane i novotarije, ne vole kad im se nešto nameće. Trebalo je mnogo vremena, razgovora, uvažavanja za postizanje povjerenja i dogovora
„Uvijek istaknem primjer uspostave potpune zabrane ribolova na području Jabučke kotline. Iako na početku nisu svi ribari bili za to, s vremenom su pristali na zabranu i kada su vidjeli rezultate oporavka ribljeg fonda i kako se to odrazilo većim ulovom u okruženju zone zabrane, svi su počeli shvaćati prednosti takve prakse. Najbolji mogući način u provedbi ribarskih politika je upravo uključenje ribara u sve procese donošenja odluka, jer ako vide da se njihovo mišljenje uvažava tada su spremni i na određene žrtve u korist očuvanja ekosustava Jadrana, ali i postizanja održivog ribarstva. Sada od njih samih dolaze inicijative da se primjer Jabučke kotline preslika na neka druga područja u Jadranu“, kaže Sladoljev.
Doduše, Ane Sladoljev kaže kako je i tada, u početku bio kritičan prema načinu na koji se koristi dobar dio sredstava iz EU fondova. No, gledajući već kritičnu situaciju u ribarstvu, pokušavao je pronaći način da i to, barem djelomično, promijeni. I fondovi EU nametnuli su se kao logičan izbor.
„Ništa ja to ne virujen…“
„Počeo sam za ribare u svojem kraju organizirati radionice o EU fondovima, pisanju projekata za povlačenje sredstava… No rezultati i odaziv su bili slabi, gotovo nikakvi. Pa sam shvatio da nema smisla samo pričati nego da treba nešto i poduzeti. Stoga sam odlučio raditi s jednim od najvećih skeptika EU fondova među ribarima tada, jer sam pretpostavio – ako njega mogu “preobratiti” tada će se sigurno i drugi priključiti. Stalno mi je ponavljao: „ništa ja to ne virujen, šta će meni Europa dati, meni nikad ništa ni’ko nije dao mukte…“. Nakon dugog uvjeravanja, rekao sam mu da razvoj projekta i prijavu prepusti meni, a da mi on samo dostavi potrebnu dokumentaciju. Na kraju je ipak popustio i pristao“, prisjeća se.
„U dvije godine smo prijavili dva projekta, i oba su prihvaćena. Odobrena su mu sredstva za nabavu vozila s hladnjačom, zatim opremanje broda radarom, GPS-om i poprečnim propelerom. Sljedeći projekt je pokrio troškove ledomata, razne sigurnosne opreme za brod, solarnih panela, električnog propelera, obnove i opremanja kabine, sanitarija i kuhinje. Praktički je obnovio i modernizirao cijeli brod. Samim time je podigao vrijednost svojih proizvoda jer je mogao očuvati kvalitetu svoga ulova, tretirati ga na pravilan način i distribuirati kupcima. Kada su njegove kolege vidjeli zaista opipljive rezultate, odlučili su se priključiti i danas imamo sve veći broj prijava od strane ribara i korištenja fonda. Taj isti ribar je na poziv Europske komisije sudjelovao na konferenciji u Briselu gdje je predstavio sebe i svoje projekte kao primjer dobre prakse. U samo par godina je od skeptika postao ambasador korištenja EU fondova. Dakle, može se“, kaže.
Udruživanje od kojeg imaju koristi čitava lokalna zajednica
„2016. godine smo osnovali Lokalnu akcijsku grupu u ribarstvu (LAGUR) Galeb, specifičan oblik udruženja specijaliziran za područje ribarstva, prerade ribe i akvakulture koji povezuje predstavnike iz privatnog, javnog i civilnog sektora. Razvili smo Lokalnu razvojnu strategiju te nam je putem nje dodijeljeno 2,3 milijuna eura iz Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo. Provedbom Strategije smo sufinancirali niz projekata lokalnih dionika, a najviše onih iz sektora ribarstva, jer smatramo da najveći dio sredstava EU fondova treba plasirati upravo gospodarskom sektoru. Naglasio bih inovativan natječaj za ugostiteljske objekte koji kupuju ribu direktno od ribara. Potpora je pokrivala opremu i IKT rješenja za prijem, pripremu, preradu, čuvanje, skladištenje i prezentaciju plodova mora kako bi potaknula ugostiteljske objekte na našem području da više kupuju proizvode ribarstva od lokalnih ribara izvan sezone i da ih adekvatno skladište za ljeto. Na taj način se riba lokalno konzumira, osiguravaju bolje cijene za ribare i smanjuje se ugljični otisak jer se riba ne izvozi u zemlje EU. Financirali smo preko 20 takvih projekata, a korisnici su nam bili renomirani ugostiteljski objekti”, kaže.
“Kroz rad u LAGUR-u smo se fokusirali na zadruge, tako da smo između ostalog sufinancirali projekte postojeće ribarske zadruge RZ Adria iz Tribunja uključujući i projekt dimljenja ribe i soljenja srdela i inćuna. Sredstvima FLAG-a nabavili su komoru za dimljenje i opremu za proces ručnog dimljenja ribe i soljenja srdela i inćuna, te educirali svoje djelatnike za proces dimljenja i soljenja ribe.
Ali smo i s ribarima tunolovcima, koji love plavoperajnu tunu udicom i štapom – što je najodrživija metoda lova na tune, osnovali novu zadrugu Tuna Adria sa sjedištem u Vodicama. U Hrvatskoj postoji svega 12 takvih ribara s ICCAT brojem (ICCAT je međunarodna organizacija za praćenje i reguliranje izlova tune). I kao takvi su jedini na Jadranu, tj. takvi ribari ne postoje ni u Italiji ni Sloveniji.“, objašnjava naš sugovornik.
Nema odbačaja, nema prilova, ono što se ulovi to se i konzumira, i to je velika vrijednost ovog pristupa u ribarstvu za očuvanje ove vrste u Jadranu.
„Na kraju, odobrena su im sredstva putem naše Lokalne razvojne strategije za izgradnju specijaliziranog objekta za preradu divlje tune, prvog takvog u Hrvatskoj. U sklopu njega će biti i kušaonica za tunu. Vrijednost projekta iznosi 907.000 eura (bez PDV-a), a dobiven iznos bespovratnih sredstava 826.000 eura (bez PDV-a). Ovakvi objekti su nužno potrebi za daljnji razvoj ribarstva, ulazak na ekskluzivna tržišta, dobivanja certifikata održivosti. Naime, treba imati na umu da u zemljama EU teško prolaze proizvodi koji nemaju certifikat održivosti, što je garancija sljedivosti i transparentnosti te jedan od uvjeta da proizvode plasirate na zapadna tržišta. Ljudi više ne žele dati novac za proizvode za koje nisu pouzdano sigurni da nisu proizvedeni u skladu s najvišim standardima kvalitete i održivosti“, podsjeća. „Osim toga, sam objekt će biti u blizini poznate vinarije ali i uljare sa svojim kušaonama pa istovremeno dobivamo jednu zaokruženu i posebnu gastronomsku priču koja će itekako unaprijediti turističku ponudu.“, ističe Sladoljev.
Sljedivost kao put za postizanje dodane vrijednosti
Kada već govorimo o tuni, Ante Sladoljev nam je ukazao i na vrhunski projekt Uprave ribarstva označavanja tune i sabljarke službenom markicom s QR codom. „Njenim skeniranjem kupci mogu saznati sve informacije o putu ribe od ulova do maloprodajnog objekta, kad je riba ulovljena, gdje i tko ju je ulovio, na koji način. Svaki file tune – bez obzira je li kupljen u restoranu ili trgovini – mora imati markicu s QR kodom. A svaki kupac ga ima pravo zatražiti na uvid. Ako nema certifikat, to znači da nije riječ o pravom ulovu, nego da je riječ o tuni koji je ili iz uvoza ili ulovljena ilegalno. Zasad je označavanje obavezno za tune i sabljarke, ali plan je da se isto proširi na svu oboritu ribu. Tako se uvodi red na tržištu i štiti ribare i istovremeno potrošače“, ističe naš sugovornik.
Na svojem putu transformacije ribarstva u Hrvatskoj, Ante Sladoljev je nailazio na brojne prepreke. „Birokracija, otpor među ljudima, pa vrijeme pandemije, rat u Ukrajini, inflacija, mnogo puta mi je došlo da odustanem, ribarima još i češće. Ali smo sa voljom i upornošću uvijek sve uspjeli dovesti do kraja. Pisao sam za ribare pro bono mnoštvo projekata, jer sam vjerovao u to što radim i da negdje treba krenuti, a ne čekati da se stvari same pokrenu. Sada, kada se osvrnem, na sve što smo postigli, znam da nije bilo uzalud. Sve uvijek kreće s pojedincima i treba uložiti vremena i truda da ljude informirate, educirate. da im se posvetite, da im pružite podršku. I onda će doći i rezultati“, prisjeća se.
„Taj rad prepoznala je organizacija WWF Adria koja mi je pristupila jer je uvidjela da imamo iste ciljeve, želimo transformirati ribarstvo na Jadranu prema održivosti na način da se lovi manje, a ostvaruju veći prihodi, što smo u više projekata pokazali da je ostvarivo. Tako sam sada i vanjski konzultant za to područje, a samo prošle godine smo prijavili zajedno sa ribarima 42 projekta na EU fondove u ukupnoj vrijednosti 1.1 milijun eura. Primjerice, tu je i nabava selektivnijih alata za ribolov kojima se love veće jedinke ribe, a manji primjerci izlaze iz mreže i vrše pa se tako čuva riblji fond. Osnovali smo i dvije nove ribarske zadruge, a posebno me veseli projekt usmjeren na povećanje vrijednosti škampa ulovljenog vršama. Cilj projekta je uspostaviti održivi ribolov škampa vršama na području Velebitskog kanala koji se može održati tijekom duljeg razdoblja. Tu se dešava suradnja ribara, stručnjaka, znanstvenika, ekologa ali to je priča sama za sebe“, objašnjava.
Uz redovan angažman na ostvarenju održivog ribarstva Sladoljev i njegovi suradnici surađuju i redovno organiziraju panele i konferencije, te budno prate moderne tehnologije. Smatra kako moderne tehnologije i za ribarstvo otvaraju nove mogućnosti, a jedna od njih je blockchain tehnologija koja otvara nova vrata u pogledu uspostave sljedivosti ribe i ribljih prerađevina, te će to biti jedan od sljedećih projekata. „Jedino suradnjom i međusobnim uvažavanjem svih aktera – od znanstvene zajednice pa sve do ribara možemo dovesti ribarstvo u Hrvatskoj na nove razine tako da svi budu zadovoljni – potrošači kvalitetom same ribe, ribari životom od djelatnosti od koje žive, a svi skupa – očuvanim ribljim fondom na Jadranu“, zaključuje Sladoljev.
