- Minimalna plaća već je 130 godina jedan od važnijih elemenata javne politike
- Odbor stručnjaka pri Vijeću Europe smatra da minimalna plaća mora biti najmanje 60% nacionalne prosječne plaće, no to varira od države do države
- Hrvatski poslodavci tvrde da će porast minimalne plaće značajno utjecati na njihovo poslovanje
Plaća treba osigurati pristojan život radnika i njegove obitelji, a primarni cilj minimalne plaće je zaštita najugroženijih skupina radnika na tržištu rada. Minimalna plaća je instrument kojim se pokušava zaštititi radnike od izrabljivanja i čijom se visinom trebaju zadovoljiti njegove osnovne životne potrebe. Minimalna plaća u Hrvatskoj, ove je godine, prvi put u povijesti, dosegla iznos od pola prosječne plaće.
Minimalna plaća jedan je od važnijih elemenata javne politike već 130 godina. Prvi put o njoj se raspravljalo tijekom 1890-ih godina u Novom Zelandu i Australiji, a tijekom 20. stoljeća ideja minimalne plaće proširila se cijelim svijetom, prije svega u snažnije industrijaliziranim zemljama počevši od Europe, Sjedinjenih Američkih Država, a onda i dalje u manje razvijene zemlje i na druge kontinente. Do početka 21. stoljeća minimalna plaća uvedena je u više od stotinu zemalja svijeta, a 2006. godine Međunarodna organizacija rada postavila je minimalnu plaću kao jedan od međunarodnih standarda.
Od ideje do rasprave
Ideja minimalne plaće u početku je bila odgovor na pojavu iznimno niskih nadnica u proizvodnim industrijama koje pretežno zapošljavaju žene, a kasnije se minimalnu plaću propagiralo kao alat postizanja ekonomske održivosti radničkih obitelji. I već od tada, stalno se vode rasprave o tome je li i koliko minimalna plaća uspješna u ostvarenju tog cilja. Usto, minimalnu plaću često se koristi i kao alat dnevne politike. Gledajući u povijest, vidi se kako su zagovornici minimalne plaće pretežno bili političari (viši minimalac = veći broj glasova), a manje ekonomisti (plaća treba biti odraz produktivnosti, a ne određena dekretom). Rasprava o prednostima i manama minimalne plaće traje i danas. I to na nekoliko razina. Jedna od tih razina rasprave je koliko minimalna plaća zapravo utječe na zaposlenost, posebno radnika s najmanje vještina. Druga razina je rasprava o minimalnoj plaći kao dovoljnom prihodu za postizanje ekonomske održivosti obitelji s najnižim prihodima. Treća razina rasprava o minimalnoj plaći su njeni učinci na širu ekonomiju – na cijene, inflaciju, dobit tvrtki, itd.
Istraživanja…
Postoje istraživanja koja pokazuju kako minimalna plaća smanjuje zaposlenost jer tvrtke u pojedinim industrijama za neke poslove plaćaju radnike nešto više od njihove produktivnosti, čime proizvode dodatni trošak, što, naposljetku, dovodi do otpuštanja. Druga istraživanja pokazuju kako minimalna plaća smanjuje prosječnu plaću u poduzećima, iako je produktivnost radnika puno veća od minimalne plaće. Riječ je o psihološkom momentu u pregovaranju koji poslodavcima daje referentnu točku za određivanje vrijednosti posla. Treća linija istraživanja pokazuje kako postoje određeni učinci minimalne plaće na povećanje plaća i zaposlenosti, ali samo za industrije gdje postoji niska produktivnost rada.
„Drugim riječima, tu se stimulira dio ekonomije koji nema velik doprinos BDP-u”, tvrdi Dejan Kovač, naš znanstvenik zaposlen na Institutu za ekonomska istraživanja u Halleu u Švicarskoj.
…i Konvencije
Problematika minimalne plaće predmet je posebne pozornosti Međunarodne organizacije rada i niza njenih instrumenata kojima se utvrđuju standardi, načela i metode reguliranja tog područja. Riječ je o nizu konvencija. Minimalna plaća se prema Konvenciji br. 131. Međunarodne organizacije rada, definira kao minimalan iznos plativ radniku za izvršeni rad ili obavljenu uslugu, unutar zadanog razdoblja, izračunat bilo na temelju vremena ili učinka, i ne smije biti smanjen ni individualnim ni kolektivnim ugovorom, što se jamči zakonom. Minimalna plaća treba biti definirana tako da pokriva minimalne potrebe radnika i njegove obitelji, u skladu s uvjetima u nacionalnoj ekonomiji. Iz istraživanja i konvencija proizlaze tri koncepta minimalne plaće: minimalna plaća je ona plaća koja se smatra dostatnom za zadovoljenje osnovnih životnih potreba; predstavlja najnižu razinu isplate dopuštene zakonom te označava plaću koja u svakoj državi ima snagu zakona i koja je ostvariva pod prijetnjom kaznenih i drugih sankcija.
Od raznih EU rješenja do jedinstvenog minimalca
U Europskoj uniji razlikujemo dva sustava minimalne plaće: prvi, koji uključuje većinu država, (Francuska, Luksemburg, Nizozemska, Irska, Malta, Španjolska, Portugal, Češka, Mađarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovenija) koje su minimalnu plaću uredile zakonom ili nacionalnim međusektorskim sporazumom, i drugi (Danska, Finska, Švedska, Njemačka, Italija, Austrija i Cipar), koji uključuje države s kolektivno dogovorenim minimalnim plaćama postignutima u pregovorima na sektorskoj razini među socijalnim partnerima. Hrvatska je uređujući institut minimalne plaće istodobno primijenila oba europska sustava: sukladno Zakonu o minimalnoj plaći i sukladno Kolektivnom ugovoru o visini najniže plaće, čime je kreirala svojevrsno vlastito nacionalno rješenje.
Bar 50 posto prosječne plaće
Odbor stručnjaka pri Vijeću Europe smatra da minimalna plaća mora biti najmanje 60% nacionalne prosječne plaće, no to varira od države do države (primjerice 31,7% u Češkoj do 50% prosječne plaće u Grčkoj). Stav europskih sindikata o pitanju minimalne plaće, osobito o visini minimalne plaće, jest da ona mora iznositi najmanje 50% prosječne plaće ili 60% medijana plaće. Za to se zalažu i naši sindikati. Stav europskih poslodavaca je da pitanje europske minimalne plaće treba ostati u nadležnosti svake od država članica, a ne Unije kao krovne organizacije. Najveći spor između socijalnih partnera nije toliko u zakonodavnom okviru koliko u pitanju visine iznosa minimalne plaće. Primjerice, Novi sindikat u Hrvatskoj predlaže da minimalna plaća iznosi tri puta više od iznosa koji je definiran novim zakonom. Zastupnica u Hrvatskom Saboru, predsjednica Radničke fronte, Katarina Peović, držeći se doslovno slova Ustava RH, kaže:
Minimalna zakonska plaća iznosi samo 25 posto dostojanstvene plaće, ne pruža slobodan i dostojan život, što znači da je minimalna plaća u Hrvatskoj protuustavna.
Alat socijalne politike
Europska komisija i Europski parlament zalažu se za uvođenje instituta minimalne plaće na razini cijele Europske unije, donošenjem posebne Direktive o minimalnoj plaći, prije svega kao alata kojim bi se zaustavio pad cijene rada te kao alata za smanjenje nejednakosti i povećanje životnog standarda. Postoje bar dva dobra razloga protiv uvođenja jedinstvene minimalne plaće na teritoriju Europske unije: velike gospodarske razlike među državama članicama i nužna izmjena postojećih ugovora (prije svega, članka 153., Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Sažeto rečeno, sustav minimalne plaće koji danas postoji u državama članicama EU pokazuje različite prakse (ili je uređena zakonom ili kolektivnim ugovorom) i različite kriterije izračuna minimalne plaće, a na sve utječu i presude Europskog suda (slučaj u Švedskoj kada je dopušteno da strani radnici budu manje plaćeni od domaćih, za isti posao, npr.). Što se tiče zemalja Europske unije, minimalna plaća je, kao što je već naglašeno, regulirana na nacionalnim razinama i kreće se od 332 eura u Bugarskoj do 2.202 eura u Luksemburgu.
Hrvatski zakon
Prema novom Zakonu, minimalna neto plaća za 2022. godinu u našoj zemlji iznosi 3.750 kuna (500 eura) što je povećanje za 10,3 posto. Bruto iznos minimalne plaće je 4.687,50 kuna. Drugim riječima, to je ukupan iznos koji isplaćuje poslodavac. Time će minimalna plaća prvi put i u nas biti postavljena iznad 50 posto prosječne neto plaće. Hrvatska je, prije novog Zakona o minimalnoj plaći, u posljednjih pet godina napredovala po kriteriju udjela minimalne plaće u prosječnoj plaći s 38 posto na više od 46 posto. Za usporedbu, minimalna plaća u Sjedinjenim Američkim Državama iznosila je (preračunato iz dolara) 1024 eura u siječnju 2021. Kad se u obzir uzmu razlike u cijenama i standardu življenja, minimalna plaća u Americi puno je manja od minimalne plaće u Hrvatskoj. Zašto?
„Zato što tamo prevladava stav da administrativne intervencije u ekonomiji štete tržištima i stvaraju ovisnost o državi. Kod nas prevladava suprotan stav, a očituje se u različitim učincima, ovisno o tome koliko država već sudjeluje u našim životima. U Hrvatskoj, minimalna plaća, kao i povlaštene mirovine, mjera roditelj odgajatelj te slične intervencije zapravo su socijalne mjere i služe “zarobljavanju” građana u ovisnost o državi”, tvrdi Dejan Kovač.
„Osobno nisam zagovornik određivanja minimalne plaće dekretom države. Tržište i produktivnost radnika određuje medijalnu, stoga i minimalnu plaću. Jedna od intencija koncepta minimalne plaće je pravedna raspodjela, no ona to ujedno i narušava jer dva radnika različitih produktivnosti u različito produktivnim industrijama “postavlja” na istu razinu plaće. Svojedobno je postajala debata među ekonomistima da se čak uvede i različita minimalna plaća po različitim industrijama, ali odustalo se zbog kompleksnosti provedbe te ideje u djelo. Usto, određena istraživanja pokazuju da je minimalna plaća dobra u tranzicijskim ekonomijama u prijelaznom periodu kao mjera za održavanje prava radnika, kada ne postoji adekvatna regulacija tržišta rada prelaskom s planske na tržišnu ekonomiju. Hrvatska je davno prošla taj proces, tako da danas ne vidim smisao minimalne plaće”, dodaje Kovač.
Naši poslodavci
Što se tiče naših poslodavaca, oni tvrde, na temelju istraživanja koje je Hrvatska udruga poslodavaca provela među svojim članovima, da će „zbog podizanja iznosa minimalne plaće više od pola tvrtki doživjeti ozbiljan udar na svoje financije. Više od pola od te polovice su tvrtke iz prerađivačke industrije, koje pogađa i rast cijena sirovina (cijene sirovina porasle su u rasponu od 20% pa sve do 200%) i energenata tijekom ove godine”, kaže Dario Ćorić, pravni savjetnik u HUP-u. Dodatno, u posljednjih nekoliko godina u našoj zemlji konstantno se povećava broj primatelja minimalne plaće – tijekom 2019. bilo ih je nešto više od 38 tisuća, a sad ih je, prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, više od 50 tisuća. To znači da je broj primatelja minimalne plaće rastao za novih 12 tisuća ljudi, što je rast od približno 25 posto. Uzrok tome je i tehničke naravi. „Postoji dio zaposlenika koji nisu na minimalnoj plaći, ali su malo iznad propisanog iznosa minimalne plaće. Zato, kada se podigne iznos minimalne plaće, onda to obuhvati i one koji su imali plaću tek nešto malo višu od minimalne”, kaže Dario Ćorić.
Najteže kod najmanjih
Povišenje minimalne plaće možda će se najsnažnije negativno odraziti na najmanje poduzetnike, ljude koji rade kao samozaposleni ili imaju tek nekoliko zaposlenih. Najviše one koji su, zbog pandemijskih poremećaja u poslovanju bili primorani sami sebi i toj nekolicini zaposlenika isplaćivati minimalnu plaću.
Situaciju s minimalnom plaćom kod mikro poduzetnika komentirala je Ana Falak, direktorica granskih udruga u HUP-u: „Pri analizi koja prethodi donošenju odluke o podizanju iznosa minimalne plaće Vlada ne izdvaja poduzeća prema njihovoj strukturi niti visini prihoda, dok istovremeno prepoznaje specifičnosti pojedinih djelatnosti – posebno radno intenzivnih djelatnosti i uzima u obzir pojedinosti koje daje porezna uprava. U nekim industrijama trošak rada čini čak 80% udjela ukupnih troškova. Te industrije svako povećanje troška rada snažnije osjećaju, posebno u kontekstu konkurentnosti. Primjerice, tekstilna i kožna industrija svoje konkurente nalaze na znatno jeftinijim tržištima kada govorimo o radnoj snazi, odnosno cijeni rada. Zato bi, gledano dalje u budućnost, trebalo razmisliti i o uvođenju kompenzacijskih mjera za određene poduzetnike pa i djelatnosti, no promišljeno i vrlo detaljno, kako se u tu kategoriju ne bi „ugurali” i oni koji to ne zaslužuju.”
Koncept minimalne plaće jedan je od najviše istraživanih pojmova u suvremenim društvenim znanostima. Ovogodišnji nobelovci iz ekonomije – David Card, Joshua Angrist i Guido Imbens – posvetili su veliki dio svojih istraživanja ovoj domeni i drugim, „neobičnim pojavama ekonomije rada”.
Najvažnija novost Zakona o minimalnoj plaći
Među najvažnijim izmjenama je ona prema kojoj minimalna plaća mora biti ugovorena, utvrđena ili propisana u bruto iznosu, te ona koja se tiče same definicije minimalne plaće: “minimalnom plaćom smatra se najmanji iznos mjesečne bruto plaće prema složenosti poslova za puno radno vrijeme ugovoren kolektivnim ugovorom čija je primjena proširena sukladno općem propisu o radu.” To znači da se minimalnom plaćom više neće smatrati ona utvrđena uredbom Vlade RH već ona koja je ugovorena granskim kolektivnim ugovorom s proširenom primjenom, i to posebno za svaku skupinu složenosti poslova.
„Ideja je da uz uredbu Vlade o visini minimalne plaće, socijalni partneri (sindikati i poslodavci) na granskoj razini ugovaraju plaće kroz sektorske kolektivne ugovore i na taj način formiraju minimalne plaće po složenosti poslova za svaki sektor. U građevinarstvu, to je praksa dulja od 20 godina. SGH i HUP-UPG ugovaraju kroz Kolektivni ugovor za graditeljstvo, plaće za deset grupa složenosti poslova, koje ministar rada proširuje na cijeli sektor građevinarstva. Ovaj način ugovaranja minimalnih plaća može pozitivno utjecati na više skupina radnika u određenom sektoru”, pojasnio je Domagoj Ferdebar iz Sindikata graditeljstva Hrvatske.
Piše: Zvonko Pavić
