- Josip Mikulić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu za uplift.hr odgovara na pitanja o turizmu, turističkoj strategiji i edukaciji turističkih zaposlenika
- Smatra da su održivi razvoj i kvaliteta usluge ključni za dugoročni uspjeh ugostitelja i iznajmljivača
- Tvrdi i da se strategija razvoja turizma treba fokusirati na kontrolu apartmanizacije i prilagodbu klimatskim promjenama
Budućnost turizma leži u održivom razvoju, kvaliteti usluge i prilagodbi klimatskim promjenama. Hrvatskoj treba promišljena turistička strategija koja će odgovoriti na izazove apartmanizacije i promjenjivih navika turista. Iako ovogodišnja sezona bilježi dobre rezultate, sve veća konkurencija i rast cijena zahtijevaju prilagodbu kako bi se osigurao dugoročni uspjeh. Samo su to neki od zaključaka koje u velikom intervjuu za uplift.hr iznosi Josip Mikulić, profesor s Katedre za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i znanstveni savjetnik na Institutu za turizam.
Često govorimo o masovnom turizmu u Hrvatskoj pa ne bi bilo loše definirati – što bi zapravo bio masovni turizam?
Masovni turizam je izraz koji je već dosta star, počeo se intenzivnije koristiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, za opisivanje turizma u destinacijama koje su brzo, zapravo naglo rasle i brojem kapaciteta i turista, dobrim dijelom potaknuto sve dostupnijim zračnim prijevozom, i gdje su se sve više počele osjećati i manifestirati negativne strane turizma. Tu mislim na gužve, smanjeni turistički doživljaj, kriminal, itd. Općenito, negativne utjecaje na okoliš i kvalitetu života domicilnog stanovništva te doživljaj turista.
Danas se u znanosti i praksi sve više koristi izraz overtourism, ali se zapravo odnosi na isti fenomen. Kako ga definirati? Možda je najjednostavnije reći „previše turizma“ gdje se prvenstveno gledaju kratkoročne ekonomske koristi, gdje se turisti „laktaju“ za prostor na plaži, u kafiću i restoranu, gdje domicilno stanovništvo, pogotovo oni koji nemaju direktne koristi od turizma kroz zaposlenje ili poduzetništvo, jedva čekaju da sezona prođe.
Jedan od dobrih indikatora za prekomjerni turizam je npr. gustoća turista na određenom prostoru ili broj turista (dolasci ili noćenja) po glavi stanovnika destinacije, prije svega u vrijeme vršnog opterećenja. A prema tim pokazateljima je jadranska Hrvatska, jedna od ukupno 242 NUTS-2 regije u EU, i jedna od naše dvije regije uz kontinentalnu Hrvatsku, među vodećim regijama u Europi. A prema broju noćenja u privatnom smještaju smo prvi, kao i po sezonalnosti. Dakle, ako je turizam negdje u Europi masovan, onda je to na našem Jadranu.
Tradicionalno brojimo dolaske turista i ostvarena noćenja, baš kao i sada, ali ne i neke druge čimbenike. Što bi još trebalo biti u fokusu statistike? Koji su još čimbenici jednako važni ili pak važniji u mjerenju uspješnosti turističke sezone? Koje metrike trebamo uključiti kako bi se bolje mjerila ekonomska, društvena i ekološka održivost turizma?
Od dolazaka i noćenja, pa i prihoda, fokus će sve više ići prema tome kolika je stvarna neto korist od turizma za destinacije i cijelu zemlju, pritom uvažavajući sve ekološke i društvene troškove koji se često tek manifestiraju s određenim vremenskim odmakom. Postizanje otpornog turizma je jedan od glavnih
strateških ciljeva naše aktualne Strategije razvoja turizma do 2027., a uspostava sustava satelitskih računa održivog turizma (Tourism Satellite Account, TSA), jedna je od glavnih planiranih mjera. Stručnjaci Instituta za turizam u Zagrebu već neko vrijeme rade na takozvanoj „zelenoj TSA“.
Sada kada smo definitivno „zrela“ turistička destinacija, kada jasno vidimo i osjećamo neke njegove eksternalije, sve više ćemo se pitati koliko prihoda od turizma ostaje u destinaciji i koliko uopće u Hrvatskoj, uslijed ne samo direktnog već i indirektnog uvoza. Činjenica je da u turističkoj zemlji u kojoj dominira privatni smještaj, kao što je Hrvatska, veliku korist, ako ne i najveću imaju trgovci. Važno je onda znati otkud je rajčica, mlijeko i kruh koji turisti jedu, kao i krevet, ormar i stolica koju koriste u svom smještaju. Bez uvida u takve tokove, a koji potječu od inicijalne potrošnje turista kao i potrošnje pružatelja turističkih usluga, gotovo je nemoguće odrediti stvarnu ekonomsku korist od turizma mimo, individualno zbrojenih prihoda i PDV-a.
Činjenica je da mi zapravo relativno malo znamo koliko „naš“ turizam stvarno doprinosi lokalnom blagostanju i gospodarskom razvoju te kroz indirektne efekte i cijeloj zemlji. A to bi trebao, pogotovo kada za njega tako frenetično navijamo.
Kad pričamo o održivosti, najčešće pomislimo na ‘zeleno’. No, održivost bi ipak trebala biti širi pojam od toga – ili? Je li održivost i čuvanje lokalnog načina života, unatoč turizmu?
Tako je. Najčešće pomislimo na „zeleno“, no najviše zapravo govorimo o ekonomskim aspektima održivosti, a puno rjeđe, prerijetko zapravo, o društvenoj održivosti. No, sve je povezano, i trebalo bi biti u harmoniji da bi imalo smisla – turizam potiče lokalni gospodarski razvoj, dakle, generira prihode i radna mjesta. Pritom, treba oprezno dimenzionirati i razvijati turizam da se ne bi narušila atraktivnost mjesta koja turiste inicijalno privlači, a u svemu tome lokalno stanovništvo ne bi trebalo trpjeti veću štetu, u vidu smanjene kvalitete života, ako već nemaju direktne koristi od turizma. To je teorija.
U praksi se često susrećemo sa značajnim neravnotežama između ove tri dimenzije održivosti, pogotovo kada se turizam razvija nekontrolirano i stihijski, u područjima koja su turistički jako atraktivna. Lako se prekorače realni opteretni kapaciteti te nastaju druge štete – troškovi koje rijetko tko kvantificira kada govorimo o održivosti, kao što je gentrifikacija, dakle, odumiranje starih gradskih jezgri zbog kratkoročnog najma, i smanjenje priuštivosti stanovanja koja posebno pogađa mlade koji nisu naslijedili ili imaju perspektivu naslijediti nekretninu.
Sada, što „vrijedi“ više, 100 turističkih noćenja u stanu u centru, ili 365 noćenja lokalnog mladog čovjeka koji si takav stan ne može priuštiti, ni kupiti ni rentati, jer ga se više isplati rentati turistima? I ako se taj čovjek nekako ne snađe, možda ode potražiti sreću u nekoj drugoj zemlji, a s njim odoše i naši novci koje smo uložili u njegovo obrazovanje i zdravlje, i njegovi potencijalni doprinosi mojoj i tvojoj mirovini i zdravstvenoj skrbi. Dugoročno ekonomski gledano to je pucanje samome sebi u nogu. Mi se samo kratkoročno veselimo sve višim prihodima. Najavljeni Zakon koji bi trebao regulirati upravo ovakav vid rentijerstva, bi mogao potaknuti tržište dugoročnog najma i utjecati na smanjenje cijena nekretnina, ili barem smanjenje rasta, zato je za svaku pohvalu. Ekstreman i hrabar, ali prijeko potreban potez.
Kad govorimo specifično o rastu smještajnih kapaciteta, događa li se to u Hrvatskoj stihijski ili planski? S obzirom na sve veću zabrinutost zbog apartmanizacije, kako možemo osigurati održiv razvoj turizma? Jesu li državna ograničenja adekvatna mjera ili bi trebali razmotriti drugačiji pristup?
Razvoj turizma naravno možemo idejno planirati, znamo što je dobro, što je loše, imamo i Strategiju razvoja održivog turizma, imali smo ih i prije. Međutim, unatoč tome je razvoj našeg turizma bio gotovo potpuno nekontroliran i nereguliran odgovarajućim zakonima i propisima, osobito u segmentu privatnog smještaja koji danas čini blizu 70% svih smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj (nekomercijalni smještaj i smještaj u domaćinstvu).
Međutim, kada ovo govorim, isto tako moram reći da nikome naravno ne možete zamjeriti što se „ekonomski“ ponašao onako kako mu je po zakonu bilo dozvoljeno. No, problem je što smo prekoračili granicu dobroga, previše ljudi je htjeli uskočiti na taj isti vlak, „jedini dobar biznis u Hrvata“, kako mi je jednom netko dobacio. Danas se sve više vide eksternalije takvog nekontroliranog razvoja turizma. Privatni smještaj je zato, nažalost, često na lošem glasu, iako je smještaj u domaćinstvu lokalnog čovjeka apsolutno pozitivan vid turizma, ali kratkoročni najam od strane domaćina koji nije dio lokalne zajednice, a možda nije niti u Hrvatskoj, poželjan je samo do određene mjere. Ali nikako uz preferencijalni porezni tretman kroz ležajni paušal. Jer zašto bi se nekretninski biznis drugačije oporezivao od bilo kakvog drugog vida poduzetništva u Hrvatskoj?
Stoga je Zakon o turizmu, s pratećim pravilnicima kojima ćemo prvi puta izračunati – karikiram – koliko turista uopće u destinaciju može stati, a da ne pukne, kao i najavljeni Zakon o upravljanju i održavanju zgrada za svaku pohvalu. Progresivni su, s time da su bili i prijeko potrebni.
Jesu li naši turistički djelatnici (svi koji se bave turizmom) zapravo prilagodljivi prema potrebama tržišta? Koliko često su to samo ljudi koji su shvatili da bi mogli od turizma zarađivati, a koliko su educirani za to? Može li i treba li država raditi nešto po tom pitanju?
Ovo je vrlo važno, ako ne i ključno pitanje, o kojemu uvelike ovisi u kojem smjeru će se naš turizam dalje razvijati u pogledu kvalitete. Realno, da bi se turizmom „bavili“, bilo iznajmljivanjem smještaja, ili radom u nekom kafiću ili restoranu, nije vam potrebna nikakva posebna edukacija. Neki su i prirodni talenti. To može ispasti dobro, ali ne mora nužno. I ja sam ove godine bio posluživan od strane očigledno priučenog sezonskog osoblja u restoranu uz plažu sa super ocjenama na Googleu. Jedan dan je bilo super, drugi grozno. I to je bilo to za mene i moju obitelj.
Dakle, ako se želite baviti kvalitetnim turizmom, bilo kao vlasnik-menadžer ili uslužni djelatnik, morate biti educirani, jer su stručnost te kvaliteta usluge i doživljaja preduvjet dugoročne održivosti poslovanja. Sada, ako nam to nije cilj, nego je cilj da u što kraćem vremenu uz što manje materijalne i ljudske troškove zaradimo što više novca, ne mareći puno za to kako će izgledati dogodine, onda je to više nalik trgovini nego ugostiteljstvu.
I ova sezona je pokazala da su visokokategorizirani ugostiteljski objekti, hoteli i restorani, bili u plusu i u onim razdobljima kada su se neki žalili na srpanjsku pa i kolovosku rupu. U takvim objektima sigurno rade samo educirani djelatnici, neki poslodavci svojim djelatnicima omogućavaju i dodatne edukacije, pružaju im naravno i kompetitivne uvjete rada da bi bili i ostali zadovoljni, jer u ugostiteljstvu nema gorega od nezadovoljnog radnika kojeg pustiš na gosta. I opet, i najboljima je izazov pronaći adekvatnu radnu snagu, i brojem i kvalitetom. A tko god drugačije misli, trgovac je, nije pravi ugostitelj.
Čini se da se boljke hrvatskog turizma prenose iz godine u godinu. Je li vrijeme redefiniranje naše turističke strategije? Što želimo od turizma – održivi, elitni, cjelogodišnji – i što bismo od toga uopće mogli ostvariti?
Aktualna strategija je relativno novijeg datuma i vrijedi do 2027. godine. Mislim da ne treba puno redefinirati, treba početi aktivno provoditi sve ono što se već dugo govori i što je u strategijama i napisano. A zakonima koje smo ranije spomenuli, i kroz sve veću opću svijest o lošim stranama turizma, vjerujem da će se neke stvari stvarno i početi mijenjati.
Prije svega tu mislim na usporavanje ili zaustavljanje rasta kapaciteta u privatnom smještaju koji doprinosi velikim gužvama u špici, i koji u prosjeku ima relativno malu godišnju popunjenost od svega 17% godišnje. U nekomercijalnom smještaju, vikendicama, popunjenost je svega 4,6% (barem na papiru), a ta vrsta smještaja je najviše rasla zadnjih godina. S druge strane, kako hoteli imaju dužu sezonu (37% popunjenosti), zbog svojih dodatnih sadržaja, i često unose život u destinacije koje bi inače hibernirale dobar dio godine, ne bi bilo nepoželjno da rastu hotelski kapaciteti visoke kategorije. Ne mislim tu na mega-hotele kao u Postiri, s takvim projektima treba biti oprezan, već na manje i srednje objekte koji se skladnije uklapaju u svoje okruženje.
Na taj način se u određenoj mjeri može ublažiti sezonalnost, najveća boljka našeg turizma. Naš turizam je kao auto koji deset minuta vozi 200 na sat, pa onda bude pola sata u leru. Za vozača, a vjerojatno ni za auto to na duže staze nije dobro. Kada govorimo o cjelogodišnjem turizmu, to je svakako vrlo poželjan cilj. Ali tamo gdje nemate hotel, i gdje ne rade restorani i kafići izvan sezone, i gdje se nemate ničim drugim baviti osim šetati i gledati u more, to će se teško dogoditi. Ali možda ni to nije nemoguće prodati uz dobru promociju, barem nekima. Treba tražiti priliku.
Kakvu bi ulogu turizam trebao igrati u cjelokupnom gospodarstvu Hrvatske, i kako se ta uloga može ostvariti? Treba li naša turistička strategija uzeti u obzir i prilagodbu destinacija na učinke klimatskih promjena?
Iako sam maloprije govorio da nije dobro kada turizam poprimi pretežito trgovačka obilježja, zgodno je zamisliti destinacije kao trgovine u koju turisti uđu. Jedno pitanje je sada koliko će ukupno potrošiti. Ovdje definitivno vrijedi pravilo, što više, to bolje. Zatim je pitanje što će kupiti i otkud je to što je kupio došlo? Što je manje iz uvoza, to je to bolje za hrvatsko gospodarstvo, a ako je iz uvoza a moglo je biti domaće, onda je to propuštena prilika za generiranje indirektnih i induciranih učinaka inicijalne turističke potrošnje. Naravno, kada je previše turista odjednom u dućanu, velika je vjerojatnost da proizvodi iz domaće proizvodnje neće biti dovoljni za namiriti svačije potrebe, pa ih jednostavno moramo uvoziti. Stoga treba tražiti prilike za povezati proizvodnju svega što turistima treba a moglo bi se profitabilno proizvoditi u zemlji, a to je uz ekstremnu sezonalnost kakvu imamo jako teško uskladiti. A ako se još radi o stranom trgovačkom lancu, onda destinacije praktički postaju dislocirani profitni centri stranih vlasnika, pa imamo suludu situaciju da bi nam zapravo bilo bolje uvesti još i više PDV stope, idealno sezonske (ili samo za strance), da se naše gospodarstvo što više okoristi od turizma.
Realno, s jednim od najvećih udjela turizma u BDP-u u svijetu, više turizma nam ni ne treba. Treba nam kvalitetniji turizam i turizam od kojeg će sve ostale grane i dijelovi Hrvatske imati veću korist. Nije to nova ideja, no relativno malo pozornosti se tome pridavalo u prošlosti, a vjerujem sve više u budućnosti.
Što se tiče klimatskih promjena, to je jedna od glavnih tema u industriji. Međutim, turizam kontinuirano raste, Mediteran je glavna receptivna regija svijeta koja apsorbira gotovo trećinu svih turističkih dolazaka u svijetu, a prema projekcijama UNWTO-a, broj turista će i dalje rasti. Ne samo zbog mora i prirode, već i zbog kulture i povijesti. Iako su klimatske promjene sve izraženije, vjerujem na uspješnu ili barem djelomičnu adaptaciju na duži rok u kojemu se to promjene događaju.
Uz to, glavni motiv za putovanja u Hrvatsku će vjerojatno ostati isti, tj., kada je vruće, a bit će još i vruće, turisti će tražiti more da se rashlade. Hrvatskoj bi to moglo čak ići u prilog. Naime, ekstremna sezonalnost našeg turizma bi se mogla dodatno ublažiti jer ćemo možda biti traženiji u svibnju i lipnju, rujnu i listopadu kada su temperature umjerenije. Neto efekt potencijalno može biti i pozitivniji za turističko gospodarstvo. Ako se npr. 2050. vidi da se u Europi više ne može ljetovati u srpnju i kolovozu, možda se pomaknu i glavni godišnji odmori, školska godina. Možda se izumi revolucionarna krema za sunčanje ili drugi način zaštite od vrućina. Svašta je moguće u dugom roku. Uglavnom, kao i u dosadašnjoj povijesti, vjerujem u sposobnost adaptacije čovječanstva, a kapitala još i više.
Kako vidite potencijal Hrvatske da proširi turističku ponudu izvan sezone? Koji su dosadašnji uspješni primjeri u tom smjeru, i što još treba učiniti da bi se sezona produžila i diversificirala? Što Hrvatska ima, a ne koristi dovoljno, glede turizma?
Već ove godine smo imali posjećeniju predsezonu nego lani. Ali treba biti svjestan da je produživanje sezone dugotrajan proces koji ovisi o nekoliko faktora koji svi moraju biti zadovoljeni.
Općenito, da bi se taj trend nastavio, eventualno ubrzao, treba stvoriti bolje preduvjete za dolazak turista, tj. dati im snažan razlog ali i mogućnost za dolazak izvan sezone kupanja. S jedne strane to bi bila bogatija ponuda raznih aktivnosti, kao biciklizam, planinarenje, ribolov, nautika, ali mogu biti i festivali i kongresi, izvansezonski digitalni nomadi (to bi možda bila dobra prilika za mnoge vlasnike privatnog smještaja). Naravno, to su samo neki primjeri, siguran sam da se može smisliti i nešto novo. I, naravno, puno je lakše planirati i upustiti se u poduzetnički pothvat kada imaš garanciju dobrog vremena, a koju nemaš izvan sezone.
S druge strane treba omogućiti jednostavniji dolazak izvan sezone kada su putovanja uglavnom kraća jer nije razdoblje glavnih godišnjih odmora. A mi smo autodestinacija sa skoro 80% dolazaka cestovnim putem. Iz Slovenije, Austrije ili Italije u Istru će se autom još netko zaletjeti na par dana. Dakle, potrebna je bolja povezanost zračnim putem izvan sezone, idealno direktnim letovima.
I na kraju, potrebna je pametna komunikacijska strategija koja će potencijalne turiste osvijestiti da uopće vrijedi doći u Hrvatsku izvan sezone, da imaju što raditi. I da onda, kada dođu, to stvarno bude tako, a ne da sve bude u hibernaciji. Stoga se najprije valja fokusirati na veća urbana središta, pogotovo ona sa zračnim lukama, gdje i inače ima života i zanimljivih sadržaja i kad nije sezona. A iz njih se potencijalno, malo po malo, u kasnijim fazama mogu prelijevati efekti produženja na okruženje.
Isti preduvjeti kao za produženje sezone vrijede i za intenziviranje turizma na kontinentu. No, kada imate jako tražen proizvod koji se skoro „prodaje sam od sebe“, kao ljetni turizam u našem primorju, poduzetničke inicijative na kontinentu je prirodno manje te ona gravitira prema većim gradovima, kao npr. u Zagrebačkom prstenu, zbog veće potencijalne izletničke potražnje koju mogu dohvatiti. Međutim, generalno manje interesa znači i potencijalno veće šanse za svakoga tko se odluči na neki turistički poduzetnički pothvat. Najprije u uspjeh treba vjerovati, onda pametno dimenzionirati i razvijati posao, a država će idealno podržati adekvatnim mjerama i poticajima.
Kako stojimo po pitanju digitalne transformacije turizma i kako ona može poboljšati iskustvo turista? Je li to sada uopće gorući problem ili imamo većih briga?
Ovu akademsku godinu sam boravio u Njemačkoj, i jedna od prvih stvari koje sam primijetio jest da je internet kod nas bolji. Možda samo moj subjektivni dojam, ali i neki Nijemci se žale. Kada sam domaćinu u Berlinu rekao da imam QR-kod osobnu iskaznicu i da mogu dokumente kao što su potvrda o boravištu ili rodni list preuzeti online, bio je iznenađen. S te strane, mislim da imamo dobre infrastrukturne uvjete. Kako je digitalna transformacija vrlo kompleksna, koja zadire u brojne aspekte od organizacije poslovanja, preko raznih oblika promotivnih aktivnosti do korisničkog doživljaja, teško mi je paušalno odgovoriti na to pitanje. Međutim, generalno bih rekao da držimo korak s glavnim tehnologijama, svakako ima naprednijih i onih manje naprednih, i sigurno ima prostora za napredak, pogotovo u segmentu „transformacije“ poslovanja u privatnom smještaju (možda im ni ne treba), digitalnom plaćanju, korištenju mogućnosti za usko targetiranu promociju manje poznatih lokacija, ali i u području upravljanja posjetiteljima, pogotovo u melting-pots-ima u srcu sezone, kao što su Plitvička jezera ili Dubrovačke zidine, kao ekstremni primjeri. Veća mogućnost virtualnih šetnji bi vjerojatno mogla biti korisna u svrhu promocije, pogotovo izvan sezone i onih manje poznatih dijelova. No, nije naravno dovoljno sve te stvari samo kupiti, napraviti ili „instalirati“, stručnjaci se njima moraju baviti jer rad s podacima je jako osjetljivo područje, a jako netolerantni smo postali kada nam se nešto „zamrzne“, ne funkcionira kako bi trebalo ili dobijemo pogrešnu informaciju. Nije to sigurno gorući problem, ali neiskorištenih prilika za optimizaciju našeg sustava turizma ima.
Za kraj, imate li neki savjet za mikro, male i srednje poduzetnike u ugostiteljstvu i turizmu – u što ulagati, kako razviti turističku ponudu, kako se razlikovati od konkurencije?
Specifične savjete koji bi vrijedili za sve ne mogu dati jer su različiti izazovi kod pružatelja smještaja, gastronomskog objekta, organizatora izleta, agencije, online posrednika, proizvođača suvenira ili prijevoznika. I opet su svi ti njihovi specifični izazovi različiti ovisno o tome gdje je bazirano njihovo poslovanje.
No, kao generalni savjet mogu reći da posebnu brigu treba voditi o ljudima u firmi, pogotovo ako su u kontaktu s klijentima, gostima. Veće izdatke za zaposlenike treba gledati kao investiciju, ne kao trošak. A kako su manji i srednji poduzetnici često „ovisni“ o pojedincima, ni to ne treba zaboraviti i misliti da je svatko zamjenjiv jer nije! Imam ekstreman primjer, iz druge branše, prijatelja koji je na početku karijere praktički bio one-man show za svog direktora-vlasnika. Oklijevao je pitati za veću plaću koja je stvarno bila mala. U odnosu na prihode koje je generirao je bila mikroskopična. Sve je završilo tako da su se razišli. Vlasnik je plivao, a prijatelj danas ima jednu top hrvatsku firmu s preko 40 zaposlenih. Dakle, treba tražiti priliku i u dobrim ljudima i onda ih se truditi zadržati.
Kao drugi generalni savjet mogu reći da nikada ne valja raditi kompromise s kvalitetom, ona je u srži održivosti poslovanja ako nisi monopol. Naravno, u skladu s objektivnim mogućnostima i cjenovnim pozicioniranjem na tržištu. Ali, ako kvalitetu nećeš podizati, drži je, svaki pad kvalitete će se vrlo brzo odraziti na „bodove“, rating, i negativan word-of-mouth će instantno biti vidljiv online. U tom smislu je danas sve vrlo transparentno, ali mislim da to ne treba puno ni naglašavati.
I kao zadnje, iako je to vrlo paušalno, valja tražiti prilike tamo gdje „turizma nema“, razvijati suvremen i prepoznatljiv imidž, tražiti diferencijaciju od mase, i pokušati adresirati vrlo specifične potrebe, one kojih možda ni sami turisti nisu svjesni. Razmišljanje izvan kutije. Mnogi se počnu baviti onime gdje vide da kuri kod drugih, ali sigurno je more prilika kojih se prije nitko nije sjetio.
Ako ste mikro, mali ili srednji poduzetnik iz turizma, ugostiteljstva i srodnih djelatnosti ili ste pak vlasnik OPG-a i želite se educirati, učiti od ponajboljih predavača, razvijati projekte uz nadzor mentora, povezivati se s drugim poduzetnicima – imamo sjajnu vijest! Iskoristite priliku za edukaciju na Uplift akademiji koju je pokrenuo Mastercard, a provodi Algebra. Prijavite se klikom na link i osvojite punu stipendiju za jedinu sveobuhvatnu edukaciju namijenjenu malim poduzetnicima u Hrvatskoj.
