- Marko Dorčić radi u obiteljskom hotelu Heritage Hotel Forza
- Tijekom djetinjstva i odrastanja oduvijek je, kao i ostali članovi obitelji, znao da želi nastaviti obiteljski biznis
- I dalje se u poslu najviše sluša baku koja ima 80 godina, a tajna funkcioniranja obiteljskog biznisa je zdrava komunikacija kojom se sve može riješiti
„Turizam u Hrvatskoj po trenutnom principu je neodrživ. Hrvatskoj se turizam događa. Mi u Hrvatskoj ne upravljamo turizmom nego smo sretni što imamo prirodne ljepote i obalu pa nam se turizam događa. No polako gubimo taj čar jer smo potjerali bakice koje prodaju pomidore, postaje sve teže nabaviti domaće voće i povrće.“
Marko Dorčić ima 33 godine i rođen je u mjestu Baška na otoku Krku. U Krku je završio srednju školu i potom je upisao Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, na kojem je magistrirao ekonomiju. Odmah po završetku studija, vratio se starom poslu, obiteljskom biznisu koji se danas ogleda u Heritage Hotelu Forza, malom boutique hotelu u staroj jezgri Baške.
Pet kratkih pitanja o Marku Dorčiću
Moj najveći poslovni izazov je… da nastavimo uspješno razvijati obiteljski biznis.
Moja najveća pobjeda je… kada je Heritage Hotel Forza proglašen drugim najboljim malim hotelom u Hrvatskoj.
Za pet godina bit ću… Bit ćemo tu gdje jesmo, to je sigurno, ali puno pametniji i nadam se, u novom obiteljskom projektu Forza.
Volio bih da sam znao… da trebam postati kuhar.
Što želite naučiti na Uplift akademiji… puno bolje upravljati našim poduzećem, i naučiti što više digitalnih alata, o e-commerce poslovanju i što više o destinacijskom menadžmentu jer s time se svi borimo u našem selu, u našoj maloj Hrvatskoj.
Kako je sve počelo još 1988. godine
„Još 1988. godine moj otac Zlatko i stric Leo u Baškoj su otvorili kafić koji se zvao Forza. Oduvijek su bili pomalo drugačiji od ostalih kafića u to vrijeme, trudili su se ponudom i detaljima razlikovati od drugih. Tada su nudili i sladoledne kupove, a taj dio ponude zvali smo slatka kuhinja. Nakon nekog vremena došlo je do zasićenja, a u Baškoj se otvaralo sve više slastičarnica i kafića. Otac i stric odlučili su se da će proširiti poslovanje, napraviti rekonstrukciju i otvoriti restoran Forza“, prisjeća se Marko.
Marko Dorčić i njegova obitelj doista su slika i prilika obiteljskog biznisa. U obiteljski posao su na ovaj ili onaj način uključeni svi članovi obitelji, a ovi najmlađi sudjeluju još od malih nogu.
„Od malena smo pomagali. Ako kažem koliko sam i tada kao mali radio, doći će nam inspekcija“, smije se i dodaje, „…ali da, oduvijek smo pomagali i bili uključeni u obiteljski posao. Niti u jednom trenutku nisam imao nikakve dileme oko toga: nakon završetka školovanja htio sam nastaviti obiteljski posao. Restoran i dalje imamo i radi jako dobro. On je trenutačno u procesu renovacije. Eto, sada dok razgovaramo ja sam tu s radnicima u šuti, prekrivan prašinom. Sve je raskopano, grijem se uz grijalicu“, opisuje Marko svoju trenutačnu situaciju.
Moto obiteljskog restorana Dorčićevih jest: „Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani… pogotovo ako je pripremi netko drugi“. Restoran Forza velik je restoran sa 180 sjedećih mjesta. Ponuda je raznolika, gostima nudimo sezonska i autohtona jela poput šurlica, jela sa šparogama, domaće janjetine, ali i raznih klasičnih ribljih i mesnih jela, rižota i pizza“, kaže Marko. No, iako je restoran sasvim dobro išao, obitelj je još prije desetak godina odlučila da neće stati na tome. Dorčići su počeli su kovati plan kako uz restoran napraviti i mali obiteljski hotel. No izuzetno važan detalj u cijeloj priči ovog obiteljskog turističkog biznisa Dorčićevih tek slijedi.
Naša kuća nije biznis, nego član obitelji
„Sve što se radilo stvaralo se u staroj obiteljskoj kući iz 1891. koja je cijelo vrijeme u našoj obitelji. Zato smo i dobili kategoriju baštine, jer se nalazimo pod konzervatorskom zaštitom prve kategorije. Rješavanje papirologije je trajalo oko dvije godine, a hotel smo službeno otvorili 2015. godine. Sve adaptacije koje smo radili, napravili smo u suradnji s konzervatorima da bismo zadovoljili uvjete za kategorizaciju heritage hotela (kategorizacija hotel baština). Iako su nam ponekad išli na živce, drago nam je što je to bilo baš tako kako jest, jer sada doista imamo hotel koji u svakom pogledu predstavlja primjer očuvanja arhitektonske i kulturne baštine“, kaže Marko. „Moji otac i stric su odrasli su u toj kući i vole je, njima to nije samo biznis nego svi mi tu našu kuću, bez obzira što je sada hotel, doživljavamo kao nešto što je živi član obitelji o kojem brinemo, mazimo je i pazimo“, objašnjava.
Marka smo pitali kako „iznutra“ izgleda funkcioniranje jednog obiteljskog biznisa – kako su podijeljeni poslovi, kako se dogovaraju tko i što treba preuzeti od poslovnih obaveza?
„Budući da je ovo obiteljski posao, sjednemo za stol i dogovorimo se tko će što preuzeti. Glavnu riječ vode tata i stric, no i mi možemo reći što mislimo, sve je stvar dogovora. Sve funkcionira kao u firmi, samo što ovdje ne možete dobiti otkaz“, smije se. Primjerice, dok su trajali radovi na uređenju hotela, taj su dio posla preuzeli stric Leo i strina Sanja koji imaju smisla za dizajn i interijere. Sve su osmišljavali sami bez dizajnera interijera. Moj otac je inženjer strojarstva pa se više bavio papirima i gradnjom“, kaže Marko.
Moj tata često kaže „Govorenje je svetlost“. Mora se pričati, probleme se ne smije držati u sebi, sve se može riješiti razgovorom.
Zadnju riječ ima – baka
„Kao obitelj smo jako povezani, puno razgovaramo, stalno smo zajedno i naviknuli smo se razgovarati o tome što nas smeta. Sve se rješava razgovorom. Nikad se neće dogoditi da netko zalupi vratima i ode, ako i dođe do nekakvih nesuglasica sve se odmah raspravi. Ali zna se tko je glavni. Baka je tu, visoka je 1,50 i ima osamdeset godina, ali kad mahne rukom, svi ušute. I još dan-danas kuha za cijelu obitelj. To vam je pomalo kao Cosa nostra“, prepričava Marko.
Osim Markovog oca i strica, mame Mire i strine Sanje, u hotelu Forza osim Marka radi i njegov brat Luka, bratić Patrik te Markova supruga Glorija. „Stric i otac su zapravo sve to i gurali i dalje razvijali, između ostalog, i zato što su vidjeli da se i mi djeca želimo baviti poslom koji su oni započeli“, istaknuo je.
Najljepše je kad se možeš posvetiti svakom gostu
Što je najljepši, a što najteži dio u hotelskom poslovanju? „Najljepše je to što radimo u malom hotelu. Kada imate 16 soba, možete se posvetiti svakom gostu i možete im doista prirediti godišnji odmor iz snova. Ako kažu da dolaze na medeni mjesec, mi pripremimo sve da to bude primjereno situaciji: goste u sobi čekaju romantični detalji, kolačići… sitnice. Uvijek slušamo želje gosta i nastojimo ih ispuniti, organizirati izlete, reći im što trebaju vidjeti i što doživjeti, savjetovati im gdje otići na ručak ili večeru… to je najljepši dio tog posla. A lijepo je što je i cijela obitelj na okupu“, ističe Marko.
„Najteži dio nam se pokazao pronaći kvalitetnu radnu snagu, pogotovo u restoranu. Mnogo je kvalificiranih i sposobnih ljudi otišlo iz Hrvatske i sve teže doći do kvalitetnih radnika. Naša šefica kuhinje koja sada odlazi u mirovinu s nama je bila od samih početaka i bilo je jako teško naći joj zamjenu. Nismo kuhari, tu smo napravili jedan propust, jedan od nas je trebao ići za kuhara“, smije se.
Vizija nam je da obitelj ostaje na okupu i sad je na nama, drugoj generaciji da vidimo kako ćemo dalje razvijati svoj obiteljski biznis, jer bi naši roditelji već pomalo htjeli u penziju.
Zašto je odabrao Uplift akademiju?
Pitamo Marka kako se odlučio prijaviti na Uplift akademiju i što misli, kako mu akademija pomaže unaprijediti poslovanje?
„Natječaj za prijave na Uplift akademiju prvo sam vidio u osmom mjesecu, iskočilo mi je na Facebooku. Ali bila je špica sezone, gužva, panika i prvi put sam preskočio, pomislio sam da mi uza sve poslovne obaveze i obitelj samo još to fali u životu. Nakon toga mi se natječaj ponovno pojavio na Facebooku i tada sam malo detaljnije proučio program, ali opet sam zaključio da neću sve stizati. I onda mi je treći put netko od kolega proslijedio natječaj mailom i počeo sam razmišljati da mi imamo obiteljski biznis i da kao takvi moramo sve znati, što više to bolje. U prijavi sam napisao tri rečenice, mislio sam da nemam šanse dobiti jer će se prijaviti pola Hrvatske. Kada su me nazvali i javili da sam primljen, uhvatila me panika. Mi gradimo, a ja ću slušati predavanja tri puta tjedno. No nisam pogriješio. Jako je intenzivno, ali mnogo toga se nauči, zapravo sam očekivao da će sve biti kao neki seminar, a sličnije je fakultetu“, ispričao je.
„Prvi modul Uplift akademije Leadership mi je bilo odličan i tu sam mnogo naučio. I modul o EU projektima i sve što tu učimo su mi vrlo korisni. Doduše, nama je kod EU projekata malo problem naš bodulski mentalitet, neće meni neko drugi govorit’ što ću ja i kako ću radit’. Financiranje projekata iz EU fondova je odlična stvar, ali morate se držati zadanog, definiranog projekta, sve mora biti po planu, nema promjena. A na putu vam se često događa da se nešto po putu mijenja i onda je to problem“.
Realnosti turizma u Hrvatskoj
„Sve što smo prolazili na Uplift akademiji je korisno i sve ima smisla. Mene osobno e-commerce jako zanima. Izvrstan mi je bio i modul Poduzetništvo i inovacije, jer čovjek počne razmišljati i na drugačiji način i iz drugačije perspektive. Mi smo ovoj posljednjoj adaptaciji pristupili kao i svemu što smo do sada radili: počeli smo s radovima odmah, preskačući neke korake. Ali kroz neke stvari naučene na Uplift akademiji sam vidio koliko bi možda bolje i jednostavnije bilo da smo radili po nekim metodama i planiranju koje sam ovdje savladao“, zaključuje.
Kako Marko gleda na održivi turizam i koliko je u Hrvatskoj turizam održiv?
„Turizam u Hrvatskoj po trenutnom principu je neodrživ. Hrvatskoj se turizam događa. Mi u Hrvatskoj ne upravljamo turizmom nego smo sretni što imamo prirodne ljepote i obalu pa nam se turizam događa. No polako gubimo taj čar jer smo potjerali bakice koje prodaju pomidore, postaje sve teže nabaviti domaće voće i povrće. Manji OPG-ovi ne mogu proizvesti količine koje su potrebne za velike restorane poput našega. U tom smislu nas regulativa poslovanja ograničava pa je većina restorana primorana kupovati od velikih. Malima se ne da izdavati račune, ne žele ući u sustav PDV-a, a za potrebe nabavke našeg restorana mi ih pojedemo. Oni bi trebali pronaći nekakav model poslovanja poput zadruge ili nečeg sličnog“, priča.
„Sve je strah nameta i kazni od države umjesto da nama, poduzetnicima, država bude servis. Ne može se strategija turizma smišljati u Zagrebu. Primjerice, Baška je u pogledu turizma drugačija od Punta, a udaljeni smo samo 20 kilometara. Mi bismo na lokalnoj razini trebali osmišljavati vlastitu strategiju“, istaknuo je Marko.
Hrvatski turizam treba napraviti tri koraka unatrag
„U svakom slučaju, trebamo odustati od ovog masovnog turizma. U većini slučajeva tu kod nas, gosti ne jedu hrvatski pomidor, ne jedu hrvatsko meso, i nemaju taj doživljaj domaće hrane. Mislim da se turizam u Hrvatskoj treba vratiti tri koraka unatrag. Ne moramo ništa izmišljati. Treba vidjeti kako to funkcionira u primjerice Sjevernom Tirolu. Njihova turistička ponuda se bazira na obiteljskim pansionima, sve je obiteljski, domaća hrana, sve posvećeno gostu. I mi trebamo prodavati doživljaj, a ne sunce i more. Previše smo se iskomercijalizirali. Trebalo je zaustaviti apartmanizaciju i gradnju velikih hotela. Jedan moj poznanik iz mjesta kaže da nama za razvoj održivog turizma treba na pet godina ukloniti plaže. I onda bismo, kada izgubimo 80 posto gostiju, počeli stvarno razmišljati što sve možemo ponuditi gostima da ih vratimo, kakve zanimljive i posebne sadržaje, nova iskustva. Tek onda bismo mogli govoriti o održivom turizmu“, zaključuje.
