- Suosnivač i član uprave Algebre u detaljnom razgovoru govori zašto se domaći uspjesi poduzetnika trebaju slaviti kao da je riječ o vlastitima
- Što nas čeka kad uvedemo euro i uđemo u Schengen i kako promijeniti parametre oporezivanje rada?
- Balen tvrdi da će ICT sektor u Hrvatskoj do 2030. narasti na 75.000 zaposlenih, s prihodima višim od 12 milijardi eura
Galopirajuća inflacija, svijet u postpandemiji, hrpetina demografskih izazova, spuštanje nove željezne zavjese između Zapada i Rusije, mladi koji iseljavaju iz zemlje… mnogi će se potruditi spomenuti i više spoticajućih faktora koji u ovom aktualnom trenutku oblikuju našu ekonomsku realnost i koče razvoj slobodnog i inovativnog poduzetništva. No ne i Hrvoje Balen, suosnivač i član Uprave Algebre, najveće domaće privatne obrazovne institucije koja provodi Uplift akademiju, jedinstvenu edukaciju namjenjenu mikro, malim i srednjim poduzetnicima za koju prijave za natječaj upravo traju.
Algebra se, kako kaže Balen, vrlo brzo mijenja i raste, a razlog tome leži ponajviše u sustavu motivacije stalnih zaposlenika da rade na sebi i transformiraju svoj rad prema suvremenim zahtjevima tržišta. Kako kod djece i mladih afirmirati poduzetništvo kao poželjnu rolu u društvu, stvaraju li naše srednje škole prirodan otpor promjenama, kako oblikovati i plasirati proizvod na tržište i što se treba dogoditi da Hrvatska u tolikoj mjeri prestane oporezivati rad? Balen nudi nedvosmislene odgovore o tome tko su poduzetnici novog doba, kako ih valja oblikovati i što učiniti da se iz društvene percepcije poduzetnika otkači etiketa iz nekih pretpotopnih vremena.
Smatrate li da je jedan od izazova s kojim se mladi koji ulaze u poduzetničke vode susreću i taj što ne razmišljaju dovoljno široko i opsežno u kontekstu tržišta? Umjesto toga, orijentirani su na malena, lokalna tržišta, ne želeći previše riskirati? Treba li se to mijenjati i kako?
Svaki poduzetnik ili poduzetnica, potpuno prirodno, nastoje iskorištavati prilike koje se događaju oko njih. To je i razlika između nekoga tko je stvarno poduzetnik i tko nema afiniteta prema poduzetništvu. Sigurno da kod nas uvelike na poduzetništvo utječe i pojačana lokalna komponenta koja se temelji na turizmu ili uslugama lokalnom stanovništvu. Turizam je u pravilu dominantno izvozna grana, ali se temelji na obavljanju transakcije u Hrvatskoj pa onda naše statistike ne izgledaju tako loše. Međutim, činjenica je da je za izlaz na strana tržišta u našem slučaju potrebna značajna količina fizičkog proizvoda visoke kvalitete, globalno inovativan i brendiran proizvod ili pak specijalizacija u određenoj niši. Tipičan primjer ograničenja su npr. odlična hrvatska vina, koja je jako izazovno izvoziti i biti cjenovno konkurentan, jer teško zadovoljavamo količinu koja je potrebna ozbiljnim distributerima.
Ne postoji čarobni štapić kojim bi se preko noći postigli rezultati u otvaranju stranih tržišta, ali je jako lijepo vidjeti da firme i institucije kroz poduzetničke inkubatore pomažu mladima u pripremi i sazrijevanju njihovih poduzetničkih ideja koje ciljaju na globalna tržišta i rast. Tu moram spomenuti Algebra LAB koji je integrirao Zagrebački inkubator poduzetništva, BIRD inkubator, ZICER, FER-ov Spock, Infobipov Startup Tribe…
Ukoliko i pogledate uspješne tvrtke koje su nastale zadnjih 15 do 20 godina u Hrvatskoj, one su mahom bile temeljene na znanju i inovaciji u nekoj naoko uskoj niši, međutim kad se neka niša proširi na cijeli svijet onda je riječ o jako velikom tržištu.
Kolika je prepreka u oblikovanju jednog poduzetnika novog doba i činjenica da je na ovom prostoru u nasljeđe ostavljen i taj imidž “poduzetnika starog kova” od kojeg se, izgleda, imaginarno veoma teško odlijepiti? Recimo, poduzetnik koji umjesto vještina ili digitalnih alata prodaje opipljivu robu, nosi siva odijela ili pak uvijek pleše na ivici sa sivom ekonomijom?
Jedan od većih problema koji vidim je sintagma koju su stvorili mediji često nazivajući kriminalce i osumnjičenike „kontroverznim poduzetnicima“. Povremeno se također u javnom diskursu pojavi i naziv „privatnik“ koji potiče iz nekih prošlih vremena, a koji je u socijalističkom narativu bio korišten za stvaranje podozrivosti prema ljudima koji imaju poduzetničke aspiracije, to jest iskaču iz tada poželjne društvene sheme. Nažalost, kao zemlja smo relativno malo napredovali u toj percepciji jer je mnogim mladima i dan-danas najpoželjniji nastavak karijere zapošljavanje u javnoj upravi ili nekom državnom poduzeću.
Dosta je važno primijetiti da se pojam „poduzetnik“ veže i za ljude koji su svoje prve samostalne poslovne korake stvarali kroz sumnjive privatizacije 90-ih godina pa je i to sigurno otegotno, međutim kada sad pogledate ljude koji iskaču na poslovnoj sceni ili u poslodavačkim udruženjima, evidentno je da na scenu stupaju potpuno drugi, mlađi ljudi neovisni o tim vremenima. U tom smjeru prilično pomaže i globalna inicijativa „EY poduzetnik godine“ koja je u zadnjih sedam godina reflektore okrenula na perspektivne organizacije koje vode istinski poduzetnici, a kao što su Infobip, Tehnix, Žito, Rimac automobili, Nanobit, Bomark Pak, Algebra…
Poduzetnički put pojedinca je često nepredvidiv jer većina ljudi započne s nečim jednostavnijim pa tek nakon prvih uspjeha promatraju kako unaprijediti uslugu ili proizvod, ponuditi svojoj bazi zadovoljnih kupaca nešto novo, kako ulagati u istraživanje i razvoj, osvojiti nova tržišta itd. Vrlo je malo poduzetnika koji su odmah krenuli raditi visoko sofisticirane i tehnološki napredne proizvode, tako da kod djece i mladih treba afirmirati poduzetništvo kao odgovornu i poželjnu rolu u našem društvu te stvarati osjećaj da svi zajedno moramo slaviti uspjehe poduzetnika baš kao i svoje uspjehe.
Koliko naš porezni sustav “pomaže” novom poduzetniku i što se tu može promijeniti?
Što se tiče poreznog sustava i podrške države, mislim da u modernoj povijesti nikad nije bilo više poticaja za ljude da krenu u vlastiti poslovni poduhvat. U nekim segmentima se po meni i malo čak pretjeralo pa ljudi iskorištavaju takve potpore samo zato što su dostupne, a ne zato što zaista imaju poduzetničku namjeru.
Jednostavni d.o.o. možete preko interneta otvoriti uz temeljni kapital od deset kuna. Paušalni obrt još i jednostavnije. Hrvatski zavod za zapošljavanje pojedincima osigurava za mjeru samozapošljavanja čak i do 120.000,00 kn inicijalnog, bespovratnog kapitala. Porezi na dohodak i doprinosi se početnicima ili paušalnim obrtnicima obračunavaju po izrazito niskim stopama, a i porez na dobit za male poduzetnike je na razini 10 posto. Štoviše, većina tvrtki može sama odlučiti hoće li biti prve godine poslovanja u sustavu PDV-a.
Po mom mišljenju, a potvrđuju to i mnogi financijski stručnjaci, porezni sustav za početnike je prilično povoljan, čak i do te mjere da mnogi nastoje trajno ostati u njemu pa postoje i slučajevi da pojedinci otvaraju svake godine novu firmu ili paušalne obrte na članove obitelji.
Ono što nas treba zabrinuti jest podatak iz nedavno prezentiranog istraživanja „Global Entrepreneurship Monitor 2021“ po kojem je već godinama razvidno da se u Hrvatskoj natprosječno pokreću nove tvrtke, međutim da je udio onih koja dugotrajno opstanu, dakle više od 42 mjeseca, daleko ispod prosjeka EU. Očigledno je da svi trebamo više pažnje posvetiti stvarnim izazovima poduzetnika koji su u fazi odrastanja te motivirati dobre prakse, a demotivirati aktivnosti koje „zaobilaze“ porezni sustav. Također, iskustveno mogu reći da bi bilo jako dobro osigurati ciljanu podršku tvrtkama koje uslijed razvoja poslovanja moraju prerastati u srednju ili veliku firmu ili se pak nastoje širiti preuzimanjem, dokapitalizacijom, izlaskom na burzu i slično.
Što se treba dogoditi da Hrvatska prestane u tolikoj mjeri oporezivati rad? Zašto je,primjerice, kristalno jasno da budući mladi poduzetnici odlaze iz Hrvatske jer im od bruto plaće ostane malo toga s čim mogu raditi, a paralelno se u zakonodavstvu ne čini ništa ili vrlo malo po tom pitanju?
Bivši ministar financija Marić je nakon zaprimljenih dokumenata i prvog sastanka u lipnju odmah shvatio zbog čega poslodavci stvaraju pritisak da se rastereti rad. Hrvatskoj nedostaje kvalificiranih ljudi, a njihove plaće se najviše oporezuje kroz obavezne doprinose i poreze. Nekoliko puta sam ukazivao na činjenicu da od bruto2 plaće liječnika, inženjera, IT stručnjaka, znanstvenika ili voditelja projekata najviše uzima država – prvo se od bruto2 skine 42 posto raznih doprinosa, poreza i prireza, a zatim se od onoga što pojedincu ostane kao neto, naplati u prosjeku 20 posto PDV-a po raznim stopama.
Ljudi koji imaju znanja i iskustva u tim slučajevima odabiru ili vrlo jednostavan scenarij preseljenja u neku drugu EU članicu ili pak odluče raditi na daljinu za strane poslodavce uz iznimno nisko porezno opterećenje od strane hrvatskog poreznog sustava. S pristupanjem schengenskom sustavu i uvođenjem eura, ovo će biti još izraženije i ukoliko premijer i novi ministar financija ne prihvate da se hitno moraju promijeniti parametri oporezivanja rada koje Hrvatska udruga poslodavaca predlaže te da se mora pristupiti pravoj reformi, u kojoj će se financiranje zdravstvenog i mirovinskog sustava redefinirati, ući ćemo u vrlo tamno razdoblje za demografsku i ekonomsku sliku Hrvatske. I to, unatoč činjenici da nam je kreditni rejting izrazito poskočio i da bi turistička sezona mogla biti jako dobra.
Negdje sam vidio, kažete da bi za 5 do 10 godina ICT sektor mogao dosegnuti prihode hrvatskog turizma. Jesu li budući novi poduzetnici u Hrvatskoj dovoljno educirani i percipiraju li takav razvoj budućnosti ili i dalje jača trend “uloži u apartman, iznajmi po niskoj poreznoj stopi”?
Trend ulaganja u turističke nekretnine je takav jer ga porezni sustav iznimno jako potiče i to ne toliko za firme, koliko za pojedince – i to ne samo hrvatske državljane, nego i za strane špekulativne ulagače. Pred nama je iduće godine recesija i nastavak rasta cijena pa je pitanje koliko će pojedinci iz nama tradicionalnih tržišta (Njemačka, Austrija, Švicarska, Češka…) biti spremni nastaviti trošiti na Jadranu i u pretrpanom privatnom smještaju.
S druge strane, kako je potreba za digitalnom transformacijom i digitalnim rješenjima rasla u svakoj krizi, a u pandemiji još i više, za očekivati je da će se trend rasta prihoda i izvoza hrvatskog ICT sektora nastaviti. Štoviše, u pandemijskoj 2020. kad se prihod turizma značajno smanjio, a ICT sektor nastavio rast, prihodi su bili vrlo blizu.
U javnosti se iznosi da je prihod od turizma 12 milijardi EUR, a statistika kaže da je prihod ICT sektora oko 6 milijardi EUR. Međutim, to nije baš realna slika jer se u prihode od turizma ubraja i potrošnja turista u supermarketima, ljekarnama, na benzinskim postajama, autocestama pa čak i potrošnja „na crno“. To bi bilo slično kao da se u prihod ICT sektora računa potrošnja zaposlenika na stanovanje i hranu ili pak cijene avionskih karata kad zaposlenici idu na službena putovanja.
Za očekivati je da ovaj sektor u Hrvatskoj ima potencijala do 2030. narasti na 75.000 zaposlenih i više od 12 milijardi EUR prihoda i to ponajviše na digitalnim proizvodima, platformama i vezanim uslugama. Postoji i nekoliko preduvjeta da bi se to dogodilo, a oni se tiču prvenstveno smanjenja troškova rada, uvođenja modernijih načina kompenziranja ključnih zaposlenika, sprečavanja nelojalne konkurencije tvrtki koje nisu registrirane u Hrvatskoj, internacionalizacije hrvatskog tržišta rada i sustava visokog obrazovanja, donošenja nove Strategije pametne specijalizacije s digitalnim proizvodima kao vertikalom, poboljšanim i prilagođenijim Zakonom o poticanju ulaganju koji će prepoznati glavne investicijske potrebe ICT sektora te još cijelim nizom legislativa koja su kolegice i kolege iz HUP ICT pripremili u suradnji s našim ekonomistima, pravnicima i drugim stručnim službama.
Mnogo čitamo o STEM poslovima, o ulaganjima u STEM, o akcentima na STEM – je li STEM u posljednje vrijeme postao “buzzword”, dakle fraza ili žargon koji je izrazito pomodan i fleksibilan u korištenju ali samo onda kada treba popuniti medijski prostor? U praksi i svakodnevnom životu i dalje zaostajemo, a negdje čak i pogrešno koristimo riječ?
U ekonomiji budućnosti, uvijek su u fokusu zanimanja i radna mjesta koja su zadužena za razvoj i istraživanje te inovacije. Uvijek su u povijesti to bili neka vrsta inženjera, matematičara i znanstvenika, a u zadnjih nekoliko godina prepoznato je da su i dizajneri ti koji su ključni za nove funkcionalne i uporabne vrijednosti pa je skraćenica STEM u međuvremenu prerasla u STEAM (Science Technology, Engineering, Art, Math).
Ovo jesu važni ljudi koji su sposobni kreirati novu vrijednost i zadnjih dvadesetak godina se spominje kako ih ima nedovoljno. Takvi pojedinci su zaista srž inovativnih organizacija i obrazovnih sustava te bi nam jedan od krovnih nacionalnih ciljeva zaista trebao biti privući i zadržati što više takvih ljudi u hrvatskim poduzećima te aktivno reagirati kad jednom godišnje izađu rezultati ankete o radnoj snazi (LFS) pa saznamo kako stojimo.
Međutim, fokus mora biti postavljen i horizontalno jer, iako je istina da se oko takvih ljudi najčešće kreiraju veliki eko sustavi koji zatim zapošljavaju i pravnike, ekonomiste, psihologe i druge, nemojmo zaboraviti da su potrebni i poslovni vizionari koji će znati prepoznati buduće prilike na tržištu i dati smjer istraživanjima i razvoju poslovanja. U hrvatskom „mainstream“ razmišljanju je uvijek vrijedilo promišljanje da najveći talenti moraju završiti na nekim STEM fakultetima, a to nije nužno. Evidentno je potrebno drugačije pristupiti generalnom otkrivanju talenata i brigom o njihovom daljnjem razvoju.
Smatrate li da u Hrvatskoj preveliki broj mladih odlazi na studije društveno-humanističkihusmjerenja, smatrate li da je taj bazen u Hrvatskoj preplavljen?
Činjenica je da se pojedina hrvatska javna sveučilišta i mnoge javne institucije visokog obrazovanja ne odnose odgovorno prema svojoj misiji i javnim financijama, a što se može vidjeti iz činjenice da je ove godine državnoj maturi pristupilo 28.500 maturanata, a oglašeno je čak 37.000 javno financiranih mjesta za brucoše.
Kao prvo, možemo li govoriti o bilo kakvoj pozitivnoj kompeticiji kad baš svatko tko završi četverogodišnju srednju školu ima osigurano besplatno mjesto na visokom obrazovanju? Zašto se javnost i novinari uopće čude da više netko ne želi biti serviser, monter, tehničar ili pak majstor? Pa tko ne bi pokušao studirati kad se već nudi i besplatno je? Možemo li govoriti o racionalnom planiranju javnog novca kad znamo da i najrazvijenije EU zemlje nemaju više od 50% visoko obrazovanih u populaciji?
Rezultat akademske politike će biti, otprilike, 10.000 nepopunjenih mjesta koja su u potpunosti plaćena i pokrivena nastavnim kadrom. Ponajviše toga će biti na društvenim i humanističkim studijima. Nažalost, javno obrazovanje je u nacionalnim promišljanjima već odavno prešlo iz društveno razvojne kategorije u socijalnu kategoriju kojom se osiguravaju i čuvaju radna mjesta zaposlenicima, a ne broji doprinos razvoju gospodarstva ili dugoročne dobrobiti pojedinaca koji ih završavaju.
Rješenje je jednostavno – Hrvatska ima čak 11 javno financiranih i potpuno autonomnih sveučilišta koja već od iduće godine mogu samostalno promijeniti sve ove negativne omjere. Pitanje je postoji li volja?
Kakav je sustav tradicionalnog fakultetskog obrazovanja u Hrvatskoj općenito, odnosno kako biste ga vi ocijenili? Treba li i kako prilagođavati ga novim generacijama?
Kao i u svakom drugom sustavu, u Hrvatskoj postoji nekoliko odličnih institucija fakultetskog obrazovanja, no one same nisu dovoljne da „potegnu“ cijeli set loših i prosječnih koje nisu spremne natjecati se s ostatkom Europe. Nažalost, to se vidi i u broju stranih studenata koji studiraju u Hrvatskoj, mimo studenata na razmjeni, tzv. „erasmusovaca“ koji dođu na par mjeseci upoznavanja zemlje i ljudi.
Ključ svake organizacije pa tako i sveučilišne je u budućoj fleksibilnosti organizacije i spremnost na promjene. Dakle, kad imate ustavnu kategoriju akademske neovisnosti, onda je ključ u zakonodavstvu i regulaciji. Nemoguće je napraviti fleksibilne organizacije ako npr. zakonima koji reguliraju kvalitetu u visokom obrazovanju propišete da neka obrazovna organizacija mora imati 75 do 80 posto stalno zaposlenog kadra koji izvodi nastavu na npr. diplomskim studijima i uz to ste svjesni da imate kolektivne ugovore koji pretjerano sputavaju sveučilišta u bilo kakvim nastojanjima djelovanja na promjene zaposlenika. To nikako ne bi bio dobar put u pripremi novih zakona koji se tiču visokog obrazovanja jer bi to i dodatno umrtvilo obrazovni sustav.
Algebra je primjerice institucija koja se vrlo brzo mijenja, ali na način da stalno uvodimo nove studije, programe i kolegije, uz povećanje broja nastavnika – razlog leži u sustavu motivacije stalnih zaposlenika da rade na sebi i mijenjaju se, ali i značajnom angažmanu vanjskih asistenata, nastavnika pa čak i stranih profesora koji studentima i organizaciji donose aktualna znanja i dostignuća iz realnog sektora. Upravo zbog toga rastemo i nikada ne pomišljamo da imamo viška ljudi s kojima ne znamo što bismo.
Što je sa srednjim školama, tom jednom inkubatoru gdje mlada osoba zapravo prvi put razmišlja o onome što bi jednom u životu htjela raditi? Stvaraju li sve te uske specijalizacije koje su dominantne u našem srednjem školstvu i jedan prirodni otpor promjenama? Je li nam potreban manji broj različitih strukovnih programa i zašto?
Vrlo snažno zastupam stav da je sramota da smo europska zemlja s najmanje kvota u gimnazijskim programima i da će nam se to vrlo brzo obiti o glavu. Nevjerojatno je da samo 25 posto generacije ima prilike upisati gimnazije i stvoriti podlogu i za završetak studija kasnije. Ova činjenica se jasno vidi i u tome da se razbacujemo s upisnim kvotama, ali većina djece nikad ne završi fakultete pa smo znači dvostruko neefikasni.
Također, javno ukazujem i da sustav strukovnog obrazovanja treba racionalizirati te svesti na manji broj strukovnih programa koji će svi biti četverogodišnji i za koje će se u javnom formatu školovanja osigurati tzv. peti stupanj kroz koji će se stjecati specijalizacija za neko područje. U takvom formatu nam ne bi trebalo dodatnih nastavnika jer ih već i sad imamo više po glavi učenika nego bilo koja zemlja, u te specijalizacije će se moći kao nastavnici uključivati i stručnjaci iz gospodarstva, a pojedinci će moći kroz karijeru završiti više takvih specijalizacija pa biti fleksibilniji.
Da bi se to osiguralo, neophodno bi bilo i racionalizirati mrežu škola, a pogotovo u mjestima manjim od 100.000 ljudi osigurati da ne postoje odvojeno gimnazije, tehničke i obrtničke škole, već isključivo srednje škole sa svim općim i definiranim strukovnim usmjerenjima kako bi i fleksibilnost sustava bila veća, a troškovi upravljanja manji.
Najteži dio je upravljanje upisnim kvotama na smjerovima u srednjim školama i mislim da je postojeći sustav u kojem županije određuju kvote, ali ekonomski nikako ne odgovaraju kasnije za broj nezaposlenih ili zaposlenih jednostavno nije održiv. Sustav glavarina i poticanja suradnje škola je po meni puno smisleniji.
Inflacija, postpandemijski svijet, mladi koji iseljavaju iz zemlje, različiti demografski izazovi, nova željezna zavjesa u Europi, staro stanovništvo, negativnih je trendova gdjegod se bacite kamenom. Na koje se načine jedan mladi poduzetnik koji tek ulazi u tržišni svijet može i treba nositi s ovim izazovima?
Dakle, svu energiju u početku usmjerite da stvorite inovativni proizvod ili uslugu, koji donose vrijednost kupcu. Najzdraviji način kako nešto započeti je paralelno raditi na razvoju vlastitog proizvoda i financirati se kroz jednostavnije usluge ili pak uz pomoć privatnih investitora. Zapamtite da sam proizvod ne treba biti savršen da bi se krenulo u prodaju jer mnogi griješe kad ne obilaze potencijalne kupce čekajući savršenstvo ili beskonačno izlaze pred investitore s dodatnim zahtjevima za financiranje.
Ukoliko pak niste krenuli u nešto potpuno inovativno nego ste prepoznali neku uslugu u kojoj možete biti bolji i učinkovitiji od konkurencije, potrošite puno vremena da napravite temeljitu analizu ili industrijsku špijunažu, da se uvjerite da su vaše pretpostavke točne. U tom slučaju, opišite sve procedure i razmišljajte kako ćete u budućnosti skalirati ono što radite, tako da se posao može širiti.
…i na kraju još jedna zabluda koju sam znao sretati kao mentor, član povjerenstva za procjenu poduzetničkih ideja ili evaluator – ne postoji ta promocija koja od lošeg proizvoda može dugoročno napraviti zvijezdu na tržištu. Najvažnija funkcija marketinga nije oglašavanje nego sudjelovanje u kreiranju samog proizvoda ili usluge.
Teška vremena će doći i proći, a prilike za poduzetništvo će uvijek nastajati, samo će intenzitet istih biti veći ili manji.
