- Iako po struci prevoditelj, Dino Katalenić je od samog početka karijere zaplivao u vodama vrhunskog hotelijerstva
- Veliki dio svojeg života proveo je na putovanjima koja su mu uvelike pomogla da se pronađe u hotelijerskom poslu
- Inspiraciju pronalazi u detaljima koji čine razliku između već viđenog i nečeg novog i zanimljivog
Iako možemo reći da je dijete svijeta, Dino Katalenić dolazi iz Rogaške Slatine, malog turističkog kraja smještenog u istočnoj Sloveniji. Po obrazovanju je diplomirani prevoditelj i tumač slovenskog, engleskog i njemačkog jezika, a kroz daljnje obrazovanje i putovanja po cijelom svijetu, nakupio je znanja još nekoliko drugih jezika. Prvi susret s hotelijerstvom dogodio se u Londonu, gdje je počeo raditi na recepciji vrhunskog boutique hotela. Danas je general manager Boutique Hotela Milka u slovenskim Alpama, a mi smo s njim pričali u povodu njegova posjeta Hrvatskoj, točnije Best Stay konferenciji.
„Uvijek sam imao želju putovati svijetom pa sam sa svojih 20 godina otišao kod prijatelja u London. U Londonu sam na kraju ostao gotovo šest godina. Tamo se dogodio moj prvi susret s luksuznim turizmom. Naime, dobio sam posao u tada trećem najboljem hotelu na svijetu i jednome od prvih boutique hotela uopće – Blakes Hotel u Londonu. Počeo sam raditi na recepciji, ali unutar tri godine koliko sam tamo radio bio sam i event manager, reception manager te night manager. Nakon tog iskustva otišao sam raditi u korporaciji i tamo sam proveo tri godine. Zatim sam sve napustio i otišao dalje istraživati svijet“, prisjeća se svojih karijernih početaka.
„Taj moj put oko svijeta započeo je u Južnoj Americi pa sam zatim preko Saudijske Arabije otišao u Kanadu, gdje sam neko vrijeme živio i radio. Nakon tog iskustva sam se preko Novog Zelanda, Australije i Azije vratio kući i počeo raditi za američko poduzeće Backroads, jednu od najboljih svjetskih agencija aktivnog luksuznog turizma na svijetu. Za njih sam radio u raznim ulogama sve do pandemije. Tada mi se otvorila mogućnost da uz pomoć investitora postavim na noge svoj prvi boutique hotel u slovenskim Alpama, uz jezero Jasna, na jednoj od najmagičnijih točaka Julijskih Alpa.“
„Inspiraciju pronalazim u detaljima“
No, vratimo se načas malo unatrag. Iako je po struci prevoditelj i tumač, Dino je stjecajem okolnosti krenuo razvijati svoj profesionalni put u nekom sasvim drugom smjeru – hotelijerstvu. Pitanje koje se ovdje nameće je koliko ulogu igra formalna struka u razvoju karijere.
„Dobro primjećujete, život često nije struka. Smatram se vrlo versatilnom osobom, a hotelijerstvo i ugostiteljstvo, jednom riječju hospitality, vrlo je versatilna industrija. Raditi s ljudima je, naravno, ono glavno i to me jako veseli. No, u tom poslu ima mnogo nijansi koje mogu dovesti do cilja, a cilj je da čovjek na nekoj destinaciji bude zadovoljan. Te nijanse ili „attention to detail“ su mi inspiracija jer upravo te sitnice transformiraju nešto normalno, svugdje viđeno, u nešto novo, svježe i zanimljivo. Te sitnice i detalji kreiraju nezaboravan doživljaj koji ljudi požele ponovno doživjeti“, objašnjava.
Kad se te sitnice poslože – mene to podsjeća na dirigenta simfonijskog orkestra ili kapetana jedrilice gdje svaki instrument ili svaka osoba koja poteže svoje uže mora biti sinkronizirana i raditi za istu svrhu kako bi iskustvo bilo perfektno. Kada se sve to poklopi, osjećaj je vrhunski. Odmah se naježim kad dođem na neko mjesto na kojem je pogođeno osvjetljenje, glazba je dobra i na pravoj razini, ljudi koji te prime su nasmijani, dizajn je komplementaran prostoru i okolišu u kojem se nalazi, sve dobro miriše. Uglavnom, kada se sve sitnice i svi senzorički ugođaji poslože, onda se to primijeti i osjećamo se udobno. Ljudi često kažu da prostor ima taj nekakav „je ne sais qoui“. Mogli bismo reći da je upravo moj lov na sve te „sitnice“ doveo do toga da je hotelijerstvo izabralo mene, a ne obrnuto.
Kao što smo već naveli, Dino Katalenić je u hotelijerstvu krenuo od početne razine, od recepcije hotela u Londonu do pozicije general managera u hotelu Milka u Sloveniji, s mnogo međukoraka na svojoj profesionalnoj putanji. Pitamo ga kako se to cjelokupno iskustvo odrazilo razvoj njegove karijere.
„Pa dosta. Hotelijerstvo, kao i moja struka (prevoditeljstvo) su jedne od onih profesija, gdje morate konstantno učiti i konstantno znati sve o svemu – jack of all trades (but master of none). Hotelijerstvo je posao s ljudima, a kako vam dolaze različiti ljudi iz različitih dijelova svijeta, morate znati kako se s njima povezati i u trenu početi razvijati razgovor. Ta iskustva su me naučila da moramo biti otvoreni prema svim ljudima, bez obzira na njihovo zaleđe i porijeklo, i da je najveća čar putovanja u tome da se upoznamo i povežemo s ljudima iz okoline koja je drugačija od naše. To nam daje drugačiju perspektivu – bila ona bolja ili lošija, ali uvijek ostavi dojam. I taj dojam nosimo sa sobom kroz život i gledamo na stvari drugačijim očima, iako možda nismo svjesni koliko nas je taj dojam dotaknuo“, kaže.
Svaka zemlja, svaka regija, svaki kraj ima nešto svoje i unikatno
Kada se sve zbroji, Dino Katalenić je ukupno 16 godina proveo putujući po pet različitih kontinenata. Kroz ta putovanja stekao je mnoga iskustva i znanja koja su ga oblikovala, ali mu i pomogla u razvoju karijere. Ako ga pitate koje su ga zemlje i koja su ga iskustva iz tih zemalja najviše dojmila, daje pomalo diplomatski, ali i savršeno uvjerljivi odgovor. „Uvijek kažem da se jedna Španjolska ne može uspoređivati s Južnoafričkom Republikom ili Vijetnamom. Svaka zemlja, svaka regija, pa i svaki kraj ima nešto svoje i unikatno – zato je svijet u svom svojem diverzitetu divan za otkrivati“.
Uz ovu konstataciju, Dino ipak otkriva posebnosti nekih od kontinenta koji je posjetio, dojmove i osjećaje koje je ponio sa svakog od tih putovanja.
„Pošto me pitate o konkretnim zemljama, svakako moram istaknuti kvalitetu života mediteranskih država i čar uživanja u dobroj hrani, dobrom vinu, dobrom društvu – tu prvenstveno pred očima imam jug Italije, Španjolsku, Francusku, Portugal, ali i naše zemlje Jadranskog mora. No, kod nas se malo taj joie de vivre izgubio… Zatim, Afrika mi je magičan i vrlo drag kontinent. Životinjsko carstvo Afrike je nešto što nema ni jedan drugi kontinent. Mogućnost promatranja svih tih životinja, ali i biljaka, u njihovom prirodnom habitatu na mene je ostavilo vrlo snažan dojam, ali i osvijestilo spoznaju o tome koliki je čovjekov utjecaj na prirodu i sva ostala živa bića. U Aziji obožavam hustle&bustle gradova kombiniranim s (često) ubitačnom vrućinom i 90-postotnom vlagom u zraku. Obožavam taj osjećaj ljudskog kaosa koji na prvi pogled izgleda potpuno nekoordiniran. Međutim, kad shvatiš „pravila igre“, sve ima svoj smisao i dođeš do zaključka da taj kaos funkcionira. A street food da ni ne spominjem“, pomalo sjetno priča Dino.
„Moram spomenuti i jedrenje preko Atlantika koje je ostavilo izuzetan pečat kao način putovanja i povezanosti s prirodom, preživljavanja izvan neke vlastite zone komfora. Iz svih tih iskustava crpim inspiraciju i apliciram je u svakom aspektu života. Od dizajna do načina razmišljanja. To je kao kod one pjesme Janis Joplin – kad vidiš sve bogatstvo svijeta onda se ne možeš vratiti natrag na ono prvo. Zauvijek si drugačiji. Ali i bogatiji“, zaključuje.
Kroz doziranu komunikaciju, svašta se može dogovoriti
Sljedeće logično pitanje jest kako te nove ideje, razvijene kroz putovanja u dalekim i drugačijim zemljama, primijeniti u Sloveniji, odnosno bilo kojoj drugoj sredini koja ima svoje lokalne običaje, navike, poslovne procese.
„Za sebe mogu reći da sam strastvena osoba i ne zaustavljam se nakon prvog negativnog odgovora. Nastojim dalje komunicirati svoje ideje i vizije. Vjerujem da ako nešto zaista želiš, onda do toga u životu i dođeš, samo treba biti uporan. Ideje ne padnu uvijek na plodno tlo. Ja sam cijeli svoj odrasli život radio vani i iako mi je naš mentalitet poznat, uvijek imam poteškoće s našom općom negativnošću. Ali moglo bi se reći da sam se kroz svoja putovanja naučio diplomaciji i shvatio da se kroz doziranu komunikaciju svašta može dogovoriti“, kaže pa nastavlja:
„Moram reći da sam ponosan na svog investitora, koji je usprkos velikoj investiciji i vrlo malom broju soba u našem hotelu (imamo samo šest soba) prihvatio moj entuzijazam oko razvijanja turizma na najvišem nivou i pristao na razvoj boutique hotela Milka u svim svojim čarima. Ta priča je tek u nastajanju, no vjerujem da smo na dobrom putu u ostvarenju cilja, a cilj nam je da podignemo nivo usluge u našem sektoru turizma. Činjenica da smo nakon mjesec dana poslovanja već ušli u Michelinov vodič govori da razvijamo nešto dobro. Kvaliteta usluge je nešto čega kronično manjka u našem turizmu. Ali to je već druga tema.“
Da bi se gosti vratili, moraju se osjećati dobro i željeno
Naravno, zanima nas i što je, po njegovom iskustvu, ključno u stvaranju visoke kvalitete usluge zbog koje se gosti vraćaju.
„Ljudi uvijek stvaraju najljepša iskustva. Ali i najlošija. Znači, da bi se gosti vratili i ponovno vraćali, moraju se osjećati dobro, željeno. Moraju osjećati da se o njima dobro brinulo. A ako zaista želimo da nas zapamte, onda se mi kao ekipa koja pruža uslugu moramo pobrinuti i o najmanjim, katkada i banalnim sitnicama. Vrag leži u detaljima i to je u hotelijerstvu, turizmu općenito, mantra koju bismo svi morali konstantno ponavljati. Ali za to je potrebna dobra ekipa koja međusobno zna komunicirati u oba smjera, vodi ih lider koji istovremeno zna u kojem pravcu želi ići, a zna i razumije svoju ekipu. Osim toga, kako bi ekipa mogla gostu pružiti najbolje iskustvo koji će se zbog toga vraćati, ta ekipa mora proći kroz to iskustvo i osjetiti ga na svojoj koži. Tek kada točno zna što to znači, onda se to može reproducirati dalje. Amerikanci su dogurali vrlo daleko sa „service industry“ i svakako je umjetnost znati raditi s ljudima – gostima i zaposlenima. Kada su zadovoljni i jedni i drugi, gosti i zaposleni, tek tada imate ključ za dugotrajno održivi model“, poručuje Dino.
Nedostaje novih ideja i razine postizanja tih ideja
Može li Dino, iz vlastite perspektive i iskustva u hotelijerstvu, ali i općenito u turizmu, usporediti svjetske destinacije, koje su ga se najviše dojmile, s hotelijerskom i turističkom ponudom u Sloveniji?
„Iskreno, svjetske destinacije i Slovenija se ne mogu uspoređivati. Po tom pitanju, da se tako izrazim, mi još uvijek jedemo drvenom žlicom. Naravno, ovisi o tome o kakvom tipu turizmu pričamo. Slovenci vole otići u prirodu, na more, u planine. Vrhunski smo kamperi i obožavamo jeftino, dobro i nepretenciozno. Naravno, generaliziram, jer postoje pojedinci koji ne spadaju u taj koš. Mi smo kao nacija relativno kasno počeli putovati jer je putovanje uvijek bio nekakav luksuz, nepotrebni trošak. Osim toga, naš habitat između Alpa i Jadrana je toliko lijep da nam zapravo nije potrebno otići daleko da bi nam bilo lijepo“, kaže.
„Ali ako ne idete okolo, ne vidite što rade drugi i jednostavno ponavljate prakse koje su do sada „palile“, odnosno funkcionirale (za nas). Ali ono što se meni sviđa vani je upravo ono što mi nemamo – nove ideje i nove razine postizanja tih ideja. Sada je u porastu arhitekturni turizam, gdje netko s ludom arhitektonskom idejom napravi nešto što u svijetu još nije viđeno, i onda si na taj način kreira renome i potražnju. Primjerice, restoran Under Lindesnes u Norveškoj ili Azulik hotel u Meksiku. Zamislite arhitektonsko savršen hotel koji „visi“ s litice na nadmorskoj visini od 2500 metara iz vapnenca, i koji se potpuno uklapa u prirodni okoliš. Ili hotel sagrađen od kamena i smješten ispod kornatskog krša koji otocima uopće ne mijenja vanjski oblik, a vrućina sunca koja „pali“ taj krš proizvodi električnu energiju i rasvjetljava unutrašnjost tog podzemnog hotela“, pojašnjava Dino.
Budućnost je jasna – održivost i arhitektura
„Budućnost je vrlo jasna – održivost, zanimljiva arhitektonska priča, tehnološki ispunjena ponuda i vrhunska ekipa koja obavlja vrhunsku uslugu. Jedna od priča koja me se jako dojmila je hotel Londolozi u Južnoafričkoj Republici. Riječ je o prvom hotelu koji je iz safarija s puškom transformiran u safari s fotoaparatom. Surađuju s lokalnom zajednicom, brinu se za djecu zaposlenih (od vrtića, škole, privatnih satova stranih jezika i IT tečaja), brinu se za svoje životinje i unutar sklopa hotela imaju jednu od najboljih škola na svijetu za obuku trackera (ljudi koji prepoznaju životinje, njihov spol, prate jesu li zdravi ili povrijeđeni, procjenjuju prije koliko minuta su prolazile tim putem – sve to samo na temelju praćenja njihovih stopa). Ekipa tog hotela razmišlja o budućnosti – kakav će svijet biti kad njihova djeca, pa i djeca njihove djece, odrastu te već danas postavljaju temelje za budućnost kakvu žele“, smatra.
Naravno, pitamo ga što misli o hotelskoj ponudi u Hrvatskoj i može li se usporediti slovenski i hrvatski pristup hotelijerstvu i turizmu. Molimo ga i da nam prepriča vlastita pozitivna, ali i negativna iskustva s hrvatskom turističkom ponudom.
Sezonalnost je bolna točka domaćeg turizma
„Dosta sam putovao po Hrvatskoj i po hrvatskim hotelima. Jedan od najomiljenijih hotela u Hrvatskoj mi je Lešić Dimitri u Korčuli – vrhunska ekipa koja zna šta radi i zadovoljni su svojim poslom. To se osjeti od prvog trena komunikacije i u svakom iskustvu koje tamo doživite. Činjenica da su mali i da vam se mogu posvetiti omogućava razinu usluge i uslužnosti o kojoj sam ranije pričao. To je, za moje pojmove, budućnost turizma“, ističe. No, spominje i neke loše strane hrvatskog turizma.
„Jedna stvar koja me neizmjerno živcira u Hrvatskoj jest činjenica da kad prođe sezona svi su već toliko istrošeni da samo sve pozatvaraju i odu na godišnji odmor, s time da tu informaciju ne stave na Google Maps ili svoju web stranicu. Mnogo sam puta došao do nekog restorana misleći da radi jer svugdje piše da radi. Kad ono, na vratima ceduljica s porukom da je restoran zatvoren. Isto je s privatnim smještajem – na Bookingu je navedeno 100 slobodnih apartmana, a kad pokušaš rezervirati stižu izgovori – nema nikoga kod kuće jer su u Zagrebu ili ne mogu primiti jer imaju privatnu svadbu ili ne mogu primiti samo su zaboravili „zatvoriti“ booking i tako dalje“, iskren je Dino.
„Kod nas postoji mnogo individualnih smještajnih kapaciteta, a kad im je dosta – ljudi jednostavno zatvore. Na taj način ne rade uslugu ni sebi, ni destinaciji jer gube kredibilitet i sve skupa ispadne dosta amaterski – znači sve je super ako dođeš u srpnju ili kolovozu, ali već u rujnu – gotovo. A gdje je tu 10. mjesec, koji je perfektan za ljude koji ne vole vrućine i gužve. Razumijem da je to djelomično i sistemski problem jer je veći trošak zapošljavanja dodatnog kadra. Hrvatska i Slovenija imaju zaista veliki potencijal postati destinacija za turizam 365 dana u godini, ali prvo moramo postaviti konzistenciju u ponudi. I vjerojatno nekakav porezni poticaj u plaćama za turističke djelatnike. No to je opet druga priča“, priča Dino.
Potencijal cijele regije u turizmu je enorman
Kada pitamo kako vidi razvoj turizma i hotelijerstva u ovom dijelu svijeta u budućnosti, odnosno u svim zemljama regije, uključujući Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Srbiju, Dino je izuzetno optimističan.
„Potencijal je enorman. Reći ću vam zašto. Zemlje smo s relativno malo stanovništva pa je priroda jedna od najčišćih u Europi. Imamo i planine i more, jezera, šume. Jedna od jačih vrlina nam je raznolikost – za dva sata možemo stići iz Alpa u Istru ili iz Dalmacije u šumu u Bosni“, nabraja. „Nalazimo se u centru Europe – sve osim Finske i Portugala nam je blizu. Unutar pet sati vožnje imamo pola Europe na dlanu. Malo karikiram, ali obuhvaćam sve države koje ste napomenuli. Imamo dobru hranu, vrhunska vina i vrlo raznoliku gastronomsku ponudu od Triglava pa do Đerdapa – po tome smo slični Italiji, gdje svaka regija ima svoje specifičnosti“, kaže.
„Ležimo na teritoriju gdje su se odvijali najveći i najzanimljiviji svjetski povijesni događaji, od rimskog imperija pa do modernog doba i to se vidi po običajima, u arhitekturi, glazbi… Nadalje, kombinacija smo istoka, zapada, juga i sjevera. Imamo mnogo toga za ponuditi i to ne samo onima koji su željni mora, nego i svim ostalima, ljudima koji žele istraživati sve što regija nudi. A nudi se mnogo toga. Moderan turist traži nezaboravna iskustva koja želi zapamtiti zauvijek“, podsjeća.
Budućnost po mojemu je kombinacija tri stvari (to važi i za hotel i za ostale usluge u turizmu):
1. Sexy dizajn (arhitektura, interijer, eksterijer te da je sve to održivo i da ne šteti planetu, ljudima i životinjama)
2. Dobra ekipa (linearan management, odnosi koji temelje na feedbacku, buy-in zaposlenih i mogućnost unapređenja i osobnog razvoja)
3. Vizija koju su svi (zaposleni) kreirali, da se svi osjećaju da su dio istog procesa te da se ta vizija prosljeđuje na svim razinama i da se u nju konstantno ulaže.
U kojem tipu hotelijerstva, kada govorimo o našoj regiji, Dino vidi najveći potencijal? Jesu li to veliki hotelski lanci, mali obiteljski hoteli, heritage hoteli ili nešto sasvim drugo?
„U onome tipu hotelijerstva u kojem će se ljudi dobro osjećati, u kojem će znati da se o njima dobro brine te da je ljudima koji tamo rade i pružaju uslugu to važno – da se gost dobro osjeća. Mislim da je velikim lancima došao kraj. To ne znači da oni neće postojati. No, pandemija je stvari malo okrenula naopačke, a ono novo šta će se izdići iz tog pepela će morati doći s dodanom vrijednošću. Koja će ta dodatna vrijednost biti – to zavisi od onoga koji stvara turističku ponudu. Ali u svakom slučaju ta turistička ponuda mora imati nešto više. Nešto gdje se osjećaš dobro. Za to si spreman i platiti više“, zaključuje.
„Ljudi žele meaningful iskustva. Da netko ide taj extra mile. To je esencija ugostiteljstva“.
Svima koji razmišljaju o bavljenju turizmom i hotelijerstvom, Dino poručuje: „Turizam, hotelijerstvo je teško zarađen kruh, no kao i kod dobrog kruha, jednom kad ga probaš želiš ga nastaviti poboljšavati, doći do novih i boljih verzija i na kraju kreirati najbolji kruh na svijetu.“
